S Filetom duž jezera

Ante i ja smo ujutro nakon doručka otišli do grada, pogledati kako stoje opcije po agencijama za Milford Sound. Svaka turistička agencija u Queenstownu nudi aranžmane za Milford Sound, tako da je konkurencija velika, ali i izbor opcija. Najjeftinije je naravno otići vlastitim prijevozom, samo što to nismo u prilici. Najjeftinija autobusna tura za koju sam čuo košta nekih 109 dolara, ali krstarenje umjesto redovnih 2 sata traje samo sat i 45 minuta. Ne čini se velika razlika, ali koliko sam čuo ni brod nije osobito kvalitetan, ni prijevoz dotamo… Čuo sam i za bolji aranžman od 199 dolara. No kada Ante i ja pitamo u prvoj agenciji, daju nam ponudu od 159 dolara, s nekoliko stajanja na panoramskim punktovima uzduž ceste do Milford Sounda, te redovnim krstarenjem od 2 sata. To nam se čini povoljnijim, ali raspitujemo se još i u agenciji gdje radi jedan od Antinih cimera. Tamo nam daju ponudu od 179 dolara za više-manje istu stvar, jedino što ta druga uključuje i ručak. Radije ćemo nešto pojesti usput, ili si napraviti sendviče, tako da se vraćamo u onu prvu agenciju i pristajemo na njihov aranžman. Polazak je već u pola 7 ujutro, povratak iza 7 navečer. Potom još sjedamo u jednu pivnicu dok Anti ne dođe vrijeme odlaska na posao, a meni nalaženje s drugim Hrvatom koji živi u Queenstownu (i to nisu svi, ima ih još, čak su me neki htjeli povezati s još jednim, ali stvarno ne stignem).
Queenstown (morski T
huna) ima oko 13 000 stanovnika, te je danas centar aktivnog odmora na Novom Zelandu. Iako je nekoć na ovom području postojalo maorsko naselje Te Kirikiri, do 1840-ih, kada se ovdje naseljavaju prvi Europljani, to je naselje već iščeznulo. Prvi kolonist na području grada bio je William Gilbert Rees, koji je ovdje osnovao farmu ovaca 1860., ali kada je dvije godine kasnije otkriveno zlato, Rees se preorijentirao na ugostiteljstvo, otvorivši prenoćište u svom nekadašnjem hambaru za vunu. I tako je krenulo, a u 20. se stoljeću samo nastavilo, s razvitkom skijanja, snowboardinga, bungee jumpinga (prvoga u svijetu), paraglidinga… Kuriozitet je da se nedaleko Queenstowna nalazi mala vinorodna regija, prema nekima najjužnija na svijetu. Iako okružen brdima, Queenstown leži relativno nisko, na samo 310 metara nadmorske visine, pa se tako snijeg, premda znade padati više puta godišnje, gotovo nikada ne prima u samom gradu. No na okolnim ga brdima ima dovoljno da je Queenstown postao glavnim novozelandskim skijaškim centrom.
Oko podneva šaljem poruku svom drugom današnjem Hrvatu, obavještavam ga gdje smo, pa se on pojavljuje za kojih 20-ak minuta. Ante će se pozdraviti jer posao zove, a ja ću ostatak poslijepodneva provesti u društvu Milana, zvanog File. Fileta također znam s foruma Željeznice.net, on je inače iz Lokava, po struci je ako se ne varam otpravnik vlakova, ali ovdje nije po strukovnoj, već po hobističkoj liniji. On je naime padobranac, te već 4 godine u Queenstownu radi kao padobranac koji skače u tandemu. To je dakle skok u kojem je turist zavezan za profesionalca, te mu to ulijeva nekakvu sigurnost prilikom skoka. On se na svoj posao referira kao na „bacam ljude iz aviona“, pa sam isprva mislio da je njegov posao da „pomogne“ neodlučnima. :D Čak mi je rekao „Da je ljepše vrijeme, bacili bi i tebe.“, što sam ja kategorički odbio, ne znam u kakvom bih stanju morao biti da se odlučim na takvo što. File je na Novi Zeland došao naslijepo, poznavao je jednog padobranca iz Novog Sada koji je isto u Queenstownu, pa bi ga povremeno pitao o tome, no Novosađanin mu je jednostavno rekao „prvo dođi, pa ćemo onda razgovarati“. Što File kaže da razumije, zato što je i sâm doživio dosta slučajeva da ga ljudi pitaju neke finese oko dolaska na Novi Zeland, on im je spreman i pomoći i dati informacije, ali onda se ispostavi da oni zapravo uopće nisu ozbiljni u toj namjeri, nego tek tako, raspituju se, bez ikakve konkretnije nakane. Pa je rekao da je i sâm počeo ljudima davati isti odgovor: dođi (ili bar prikupi lovu, kupi kartu, pokaži da si ozbiljan), pa ćemo onda razgovarati. On je tako nakon premišljanja pred 4 godine kupio kartu u jednom smjeru, došao ovamo na turističkoj vizi, kontaktirao tog Novosađanina, koji ga je pitao što mu točno u padobranstvu ide (on prije nije nikad skakao tandeme), rekao da dođe prvo raditi kao paker padobranâ, i tako, malo pomalo, File je završio osposobljavanje za tandemske skokove i sada je tu, dobio je radnu vizu, ali kaže da je problem da je tom vizom vezan za točno toga poslodavca, da se ne može ni prekvalificirati (na radnoj se vizi ne smije tu obrazovati, osim valjda nekakvog doškolovanja u onome što radi), niti tražiti trajni boravak (iako mi je Ante rekao da je nakon 5 godina moguće to zatražiti), a produljenje radne vize ovisi mu također o trenutnom poslodavcu. On se pak ne vidi cijeli život u padobranstvu, dakle morao bi na neki način promijeniti karijeru, a to je gotovo nemoguće, budući da može raditi samo ono što mu je u njegovom dosjeu za vizu navedeno kao sposobnosti koje ima. Kaže da je inače na Novom Zelandu najlakše dobiti radnu vizu kao šišač ovaca. To je deficitarno zanimanje, a uvijek potrebno. No on ne zna šišati ovce, niti zna gdje bi to naučio i kako bi to ubacio u dosje. Veli da je još možda najlakši način za dobiti državljanstvo da se oženi Novozelanđankom. Ali kaže da to nikada ne bi napravio kao interesni brak, a da teško da bi se mogao zaljubiti u neku Novozelanđanku, nisu mu baš zgodne. Inače veli da mu se Novi Zeland sviđa, da mu ne smeta izolacija i da bi mogao ovdje ostati živjeti (zato uostalom i čitave te dvojbe oko vize), ne fali mu Hrvatska, ode jednom godišnje u posjetu, i to mu je sasvim dovoljno.
File me posjeo u svoj auto i krenuli smo uz jezero prema Glenorchyju, bez nekakvog posebnog cilja, samo radi vožnje, razgovora i razgledavanja lijepih krajolika uz jezero. Kako se naoblačilo i poprilično je puhalo, jezero je dobilo još jednu notu dramatičnosti. Dok smo se vozili rutom kojom File kaže da vozi svaki dan, budući da mu je jedno od mjesta odakle polijeće sportski aerodrom u Glenorchyju, primijetio sam na cesti strahovito mnogo pregaženih životinja. Uglavnom je riječ o četkastorepim oposumima, kao i o pokojem zecu. Oposumi su po ponašanju u prometu slični klokanu – pred svjetlošću farova se ukipe, te ostanu nasred ceste. Kako su štetočine, ne postoji osobit sentiment prema njihovom pregaženju, dapače, to je svojevrsna metoda populacijske kontrole. Budući da su usto sve novozelandske ceste poprilično uske, a ovdje su okružene i teškim terenom, spašavajući oposumu život mogli biste ozbiljno ugroziti vlastiti i život drugih sudionika u prometu. Stoga, kada ga vidiš na cesti, gazi, tutta forza. Novozelandski ekosistem će ti na tome biti zahvalan. A pogostit će se i lešinari, ovdje ne postoji veterinarsko-sanitarni servis koji bi to uklanjao, to je izvan naseljenog područja.
U Glenorchyju, koji je sasvim obično selo, skrećemo cestom prema Paradiseu, farmi koja se nalazi nekih 10-ak km od Glenorchyja, okružena prelijepom prirodom. Usput stajemo nekom tipu, ispostavit će se Amerikancu iz Utaha, koji ovuda pješice obilazi lokalitete na kojima su snimane scene iz Gospodara prstenova (konkretno, ovo je bio put za Lothlorien). Eto, spaja frikovsko s gikovskim. I on ide do Paradisea, odakle će dalje pješice. Razlog zašto nas je ustopirao bila je kišica koja je počela paduckati, no ubrzo je jenjala, te je ostatak dana bio suh, a kasnije popodne pojavilo se i sunce. Nakon što smo Amera odveli još nekoliko stotina metara iza Paradisea, do mjesta odakle mu kreće staza, vraćamo se prema Glenorchyju na ručak. Uz ručak mi File priča o rečenim mukama oko vize i trajnog boravka na Novom Zelandu. Sada mu je žao da se nije ranije angažirao, bilo u školi, bilo da je ranije došao na Novi Zeland (u vrijeme kada je on došao doduše još nije postojala opcija working holiday vize za Hrvate, sada je pretpostavljam već prestar za nju, a i ako nije, morao bi se vratiti u Hrvatsku i ponovno aplicirati za drugi tip vize). Novi je Zeland u zadnjih 20-ak godina doista otežao taj proces dobivanja trajnog boravka, Medo je recimo 1991. imao već dovoljno bodova na toj aplikaciji čisto zbog toga što je imao magisterij. Danas stručna sprema nije dovoljna, važan je taj insajder koji će te nekako uvesti u priču, kao i to da u svom CV-u imaš dovoljno različitih aktivnosti kojima ćeš pokazati svoju svestranost za pokrivanje potreba novozelandskog tržišta rada.
Krećemo uz jezero prema Queenstownu, ali prolazimo kroz grad i nastavljamo prema Arrowtownu. Riječ je o gradiću možda kojih 15-ak km udaljenom od Queenstowna, a poznatom po tome što se u njemu nalaze ostatci jednoga od rijetkih kineskih naselja na Novom Zelandu. Naime, sve dok Novi Zeland 1980-ih nije otvorio vrata ljudima iz istočne Azije, praktički jedini Kinezi na Novom Zelandu bili su potomci onih koji su u doba zlatne groznice 1860-ih stigli u Otago. Mnogi su se nakon završetka zlatne groznice vratili kućama, no neki su ostali na Novom Zelandu, ali su se naravno odselili iz Arrowtowna. Danas se na tom mjestu nalazi nekoliko sačuvanih kućica u kojima su Kinezi živjeli, kao i jedan poljski zahod. :D Kućice su skučene, možda 2,5x2 metra, sagrađene od kamenih grilja, s ognjištem odmah pored ulaza i bez ikakvih prozora. Bio je to izuzetno skroman smještaj, a jedina je nada u bolju budućnost bilo zlato koje su ovi marljivo svakodnevno ispirali. Uza svu pohvalu njihovoj marljivosti, isječci iz ondašnjeg tiska, prikazani na jednom od informativnih panoa, pokazuju kako su bili izloženi poprilično rasističkim napadima, optuživani da šire bolesti i smrad…iako iskreno sumnjam da su uvjeti bijelih tragača za zlatom bili mnogo bolji.
Nakon Arrowtowna File me vraća u Queenstown, gdje se pozdravljamo jer ja idem na još dvije atrakcije, on mi se isprva htio pridružiti, ali onda se predomislio, rekavši međutim da bi rado da još jedan dan sva trojica popijemo piće (treći je naravno Ante). Ja sam načelno za, moram samo vidjeti kako ću biti s vremenom za put u Wanaku u subotu…
Prva atrakcija na koju idem je panoramska gondola, koja se penje na brdo odmah iznad centra grada, i to kroz prilično strmu prosjeku, da biste se pješice popeli ovuda trebala bi vam alpinistička oprema. Koliko je strmo pokazuje i to da stupovi moraju stajati ukoso od brda, kako kabine ne bi zapinjale za njih. Ne znam koja je visinska razlika, sigurno je preko 500 metara. Kada se popnete na vrh, osim u spektakularnom pogledu na Queenstown, jezero i okolna brda, možete se odlučiti i za neku od adrenalinskih aktivnosti. Jedna je spust mountain bikeom po stazi koja ne ide doduše ispod žičare, ali nije ni puno manje strma. Druga je ona na koju ja idem. Zove se Luge, i premda riječ luge označava sportske sanjke, ovdje je zapravo riječ o vozilu koje je sličnije križancu go-karta i romobila. Mislim da nema motor, nego njime upravljate gotovo isključivo gravitacijom (doduše, možda ima neki elektromotor jer sam ga uspio pokrenuti čak i na ravnom). U kompletu s gondolom možete uzeti i nekoliko vožnji Lugeom, ja sam uzeo tri, postoje dvije staze, od kojih je jedna „panoramska“ (iako ne vidite baš puno, jer ste koncentrirani na zavoje na stazi), druga je brzinska. Dulja staza ima duljinu od oko 1600 metara. Od gornje stanice gondole vozi sedežnica još do gornje stanice Lugea, na donjoj su stanici ormarići, gdje sam za svaki slučaj odložio fotoaparat, da mi ne smeta u vožnji (a ionako mi trebaju obje ruke za vožnju i ne bi bilo ništa od slika), te se otputio u nepoznato. Ukratko, zgodno iskustvo, sve ovisi o vama – možete juriti i čak i napraviti nesreću, ali nijedna staza nije kritična (File je rekao da su morali remodelirati prvu verziju staze, jer su imali više polomljenih nego na skijalištu). Išao sam dvaput panoramskom i jednom brzinskom. Na brzinskoj je manji problem bio samo na početku, naime prvi je zavoj pod nagibom, a neka koza preda mnom se izgleda prevrnula. No onda, umjesto da se makne ustranu, ona se uredno parkirala taman u idealnu putanju, tako da sam morao usporiti da ju zaobiđem, ali također po nagnutom dijelu staze, pa sam se skoro ja prevrnuo na nju. Ostatak je prošao super i vrlo brzo. Osjećao sam se slično kao kad sam kao klinac išao u Crikvenici na akvagan – gušt je i super je, ali prekratko traje, pogotovo ako ideš na bržu varijantu. I podosta je skupo, mislim da je jedna vožnja 7 dolara. Nakon guštanja se instaliram na jedan od stolova pored gornje stanice žičare i konačno pišem dnevni zapis. Prvu verziju – onu bez slovâ a, q, y i brojki 1 i 2. :D Onda se već smrkava, pa na drugu rundu (ubacivanje tih znakova u tekst pomoću dodirne tipkovnice) odlučujem odraditi u pivnici u podnožju (onoj gdje je piva 5 dolara). Gondola inače vozi dokasna, jer se na gornjoj stanici nalazi i ekskluzivni restoran, a organizira se i promatranje zvijezda, pa tako nemam bojazni da ću zaglaviti noću na brdu. Spuštam se u pivnicu, naručujem pivu i pržene kolutiće od liganja s pomfritom, te još oko 2 sata uređujem tekst. Napokon oko 11 krećem doma. Ante još nije došao, ali će stići ubrzo nakon mene. Moj plan da legnem relativno rano (jer se budimo u pola 6) tako je doživio određene modifikacije, budući da smo još onda visjeli u dnevnom boravku s ostatkom društva do negdje pola 2. Ujedno sam odlučio ostati ovdje i u subotu, praznik je i bit će nekih događanja u gradu, a ionako mi bus za Wanaku ide rano ujutro, dovoljno će mi biti i ako odem u nedjelju…ali onda utvrđujem da u Wanaki nema slobodnog smještaja za ovaj vikend. Očito je i tamo problem kapacitetâ kao i u Queenstownu. Ništa, otići ću onda na dnevni izlet u Wanaku, vratiti se u Queenstown i onda u ponedjeljak direktno za Christchurch… A sada idem iskoristiti ta 4 sata sna.
Turska. Zemlja u kojoj je moje putovanje stvarno započelo, u kojoj sam proveo dva tjedna i u kojoj sam se po prvi puta na ovome putu susreo s problemom koji će me pratiti sve do Zapadnog Timora – komunikacijskom barijerom. To što radite u turizmu ni na koji vas način izgleda ne obavezuje da znate engleski. A ja turski natucam – znadem nešto imenica i pridjeva, glagoli mi štekaju. I čak i takvo moje znanje turskoga još je uvijek najviše od znanja jezikâ koje ću susresti na putu (naravno, ne računam engleski i, dobro, portugalski). Unatoč tomu, ja Tursku volim i uvijek joj se rado vraćam – ne toliko zbog ljudi (iako su i ljudi gostoljubivi, pogotovo ako ste izvan turističkih mjesta, tada shvatite da vas goste iz čisto humanih, a ne financijskih pobuda), koliko zbog bogate kulture i naravno hrane. Turski doručci meni su san snova, doručak koji te drži čitav dan, koji ti pruža najbolje od spoja mediteranske kuhinje i nasljeđa stepskih stočara, masline, sirevi, ajvar, jaja, kajmak, sudžuk, past1rma… Četiri dana u Istanbulu, gradu koji mi ostaje uvijek u vrhu top liste najdražih gradova, druženje s Anđelkom (zadnjim Hrvatom do neplaniranih Mire i Sanje), potom dvije noći u Eskişehiru koji mi je preporučio Stefan (te kratak susret s Teryn i njenim prijateljima), dvije noći u užasnoj sobi u Ankari, Kayseri i njegova past1rma, dvije noći Malatye i nesposobna ekipa s recepcije hostela, simpatični Ramo i Kineskinje s kojima sam išao na Nemrut, naposljetku dvije noći u Vanu u kojem sam doživio zadnji snijeg na ovom putu i upoznao one Austrijance. I bio žrtvom urote vremena da pošteno obiđem Akdamar. No u usporedbi s time gdje sam kasnije bio, Van je stvarno obližnje mjesto, stignem još. Samo da onaj luđak na vlasti u Turskoj ne napravi nekakvo globalno sranje, zbog kojega će čitava zemlja postati nesigurnom, ili dovesti do nekih još gorih problema (ratna razaranja). Jer, s vremenom uviđam da, kao što mi treba godišnja doza Budimpešte, sve više osjećam i potrebu za godišnjom dozom Istanbula. Barem. Bez Trabzona, Ankare i Konye mogu. :D
Teşekkür ederim Türkiye!