Inspekcija obale

subota , 28.11.2015.

Iako s jedne strane osjećam kojiput potrebu da se odmorim i ne radim ništa, onda me uhvati osjećaj da je to bacanje novaca, jer odsjedam u hotelu, plaćam noćenja, a sve to radi ničega. A ako je hotel nonšalantan poput ovoga u kojem sam trenutno, onda pomislite da ćete se ipak odlučiti držati onoga kako ste rezervirali, ostati 3 noći i nastaviti put. Od toga da rikne internet, pa nikoga nije briga, preko toga da zbog redukcije struje hotel ima generator, ali ne u vašem dijelu, pa sve do toga da navečer, kad poželite popiti veliku hladnu pivu dobijete odgovor da su ostali bez svih velikih piva. A nije neki ludi promet, pa da nisu stigli primijetiti da će im ponestati. OK, ovo zadnje se može dogoditi svugdje, ali sve to dodatno doprinosi neugodnoj slici. Za razliku od Balija, gdje pivu možeš kupiti u dućanima mješovite robe, Lombok je kao ostatak Indonezije – posve suh, barem što se dućana tiče. Možda se stvari poprave kada dođem na Flores, tamo su većinom katolici.
Današnji sam program odlučio posvetiti plažama. Ja stvarno nisam tip od kupanja, ali toplo more još mogu probaviti. Jutro sam piskarao, onda se oko podneva spustila kišurina (izgleda da počinje kišna sezona), pa sam naposljetku krenuo na plažu tek oko 1. Ona najbliža zapravo je poprilično prljava, ili barem takvom izgleda, jer je sazdana od tamnog vulkanskog pijeska. Osim toga pokazuje drugu boljku indonezijskih turističkih plaža – privatizirana je. Tj. da biste došli do nje, morate proći kroz razne ugostiteljske objekte ili hotele, koji svi ubiru neku pinku. Bojim se da od ideje da ću pješice na plažu ipak neće biti ništa, vraćam se do hotela kako bih ih pitao imaju li možda bicikle za iznajmljivanje, znam da su mi nudili motocikl. A kad smo već kod motocikla, pojavljuje se neki tip na motociklu koji mi nudi da me prebaci do neke plaže udaljene 15 minuta vožnje, bijeli pijesak, pogled na otoke Gili…ja kažem „Sve je to super, ali ja vam nemam sad sa sobom novca, idem na plažu i ne nosim novčanik sa sobom, jel to u redu?“, na što me on pita „A sutra?“ Tu smo, dakle. Tragikomično je vidjeti tu transformaciju – prvo svi izgledaju kao da vam žele pomoći, govore vam da je nešto dobro za vas…a onda, kad saznaju da niste platiša, odjednom abruptno izgube bilo kakav interes. Čast izuzetcima. Ne, ni sutra. Imam druge planove, a i ti mi se činiš kao netko tko previše grize za lovu, a to ne volim. Znam da i ti moraš od nečega živjeti, ali pokušaj biti suptilniji u tome.
U hotelu imaju bicikle za iznajmiti, samo dva doduše, ali jedan od njih je pravi robusni brdski bicikl, taman kakav mi treba za dužobalnu cestu koja se često poprilično strmo uspinje preko hrbata koji se spuštaju prema moru. Cijena cjelodnevnog najma je 30 000 rupija, jeftinije nego u Ubudu. Sad samo trebam otpedalirati do prave plaže, naći svoje mjesto i uživati… To i nije toliko lako, zato što je i u nastavku ceste većina plaža privatizirana. Treba mi vremena da izađem iz naseljenog područja, iako se onda nastavljaju kojekakvi manji resorti, sve dok napokon ne skrenem na jedan pokrajnji put kojim kroz šumarak dolazim na jednu plažu koja me zadovoljava i izgledom i mirnoćom. Naime, ja s tim kupanjem na putu imam još jedan problem. Kako putujem sâm, nemam nikoga tko bi mi pazio na stvari dok sam u moru, pa zbog straha od krađe biram plaže na kojima ima što manje ljudi, idealno nikoga. No onda počinje drugi problem, kada uđem u vodu. Tada kreće paranoično razmišljanje „ali zašto na ovoj plaži nema nikoga, znači li to da je nesigurna, je li voda prljava, ima li možda nekakvih nemani, meduza, ježinaca…?“ I tako onda ubrzo izađem, spakiram se i odem dalje. Ukratko, ja zapravo tražim posve praznu plažu s plavom zastavom. Lombok je u tom pogledu još relativno siguran, ali na Floresu i Timoru postoje morski krokodili, što će dodatno ograničiti kupanje.
Lombočke plaže uglavnom su zaštićene plitkim grebenima koji međutim uzrokuju lom valova i poprilično jake valove u plićaku, s kojima se morate boriti da biste propisno ušli u vodu. Koja je plitka. Na prvoj plaži na kojoj sam bio dno je bilo pješčano. Posjetio sam nakon toga još tri plaže, na druge dvije je bilo kameno, s neugodno raspoređenim kamenjem veličine šake, ali oštrih rubova, a na trećoj je kamenje na dnu bilo veće i pločasto, ali je dno bilo toliko plitko da sam se jedva uspio baciti da zaplivam, a valovi su bili jači nego drugdje i neprestance su me vraćali na obalu.
Odradio sam dakle i kupanje u Indoneziji, sutra ću provjeriti kako stvari stoje na otocima Gili, a valjda ću se ipak natjerati u vodu na Floresu. Sada sjedam na bicikl i po kiši, koja se u međuvremenu opet spustila, krećem prema centru Senggigija. Pojest ću nešto, u jednom od restorana s TripAdvisora, ocjene su dobre, a cjenovnim je razredom sličan onom sinoćnjem. Vlasnica je Njemica, pa ima i njemačkih jela (iako ne kobasica ili nečeg sličnog, kao u Echinom restoranu). Za predjelo ću uzeti baba ganuš, libanonski namaz od patlidžana, tahinija, češnjaka, maslinovog ulja i još ponekog začina; za glavno jelo sate pusut, lombočki satay od, čini mi se, ribe sa sambalom i nekakvim karijem od kokosova mlijeka i još začinâ; za desert štrudl od jabuka sa sladoledom od vanilije; i veliki hladni Bintang. Ovaj puta sam čak ispod 200 000 rupija, ali stvarno bih trebao malo usporiti s tim razbacivanjem i vratiti se jedenju po štandovima.
Sljedeći je korak kupovina autobusne karte za nastavak putovanja. Na Lomboku se mogu kupiti autobusne karte za Sumbawa Besar, najveći grad na zapadnom dijelu Sumbawe; za Bimu, najveći grad na istočnom dijelu Sumbawe; za Sape, pristanište trajekta za Flores; te čak i skroz do Labuanbaja na Floresu. Ima mogućnost kupnje karte i za trajekt koji plovi od Lomboka na Flores, ali ja želim vidjeti Sumbawu, tako da to otpada. Razmišljao sam se raspitati mogu li uzeti kartu do recimo Sapea, ali s mogućnošću prekida putovanja u Sumbawi Besar. Ne mogu. Direktno ne želim ići, zato što ti busevi idu noću i u tom slučaju vidio bih jako malo od Sumbawe, npr. ne bih vidio čak ni čuveni i zloglasni vulkan Tambora. Stoga kupujem kartu za Sumbawu Besar (200 000), a otamo ću pronaći neki otočni dnevni bus do Bime. To bi isto moglo biti iskustvo, budući da luksuzni busevi (oni s klimom, naime – ne znači da su nužno i luksuzni po drugim kriterijima) idu noću, a dan je rezerviran za Krstića i sina. Vožnja od Sumbawe Besar do Bime traje kojih 7 sati, do Sapea je još dodatnih sat i pol. Odlučujem se ipak krenuti na put u nedjelju, jedan dan više na Lomboku mi neće puno značiti, jer za sva udaljenija mjesta trebam imati svoj prijevoz, na Rinjani nisam lud da se penjem, a za to bi mi ionako trebala koja 3 dana, tako da ću se zadovoljiti s ove tri noći na Lomboku. Bit će još prilika za doći ovamo…
Nakon 6 sati glavna aktivnost na različitim lokacijama duž ceste kroz Senggigi je promatranje zalaska sunca. Pokušao sam se ubaciti na jednu plažu u središnjem dijelu Senggigija, ali sam produžio kada su me pokušali zatražiti da platim parking za bicikl. Napravio sam to jednom, ono u Hueu, i nemam namjeru to više raditi, radije ću ga vezati za neki stup. Ovi su bili dovoljno nesmotreni da su me unaprijed na to upozorili, tako da sam mogao odustati. Kako rekoh, parkinzi su u Indoneziji dobar način za izbijanje novca – svaki parking ima nekog dokoličara koji ga „čuva“ i to naplaćuje. Pitam se nije li to kao ona urbana legenda koja kruži internetom o čovjeku s parkirališta bristolskog zoološkog vrta – tj. ti mi tipovi ne izgledaju kao službeni čuvari.
Nastavio sam stoga duž obale do izgrađenog vidikovca, smještenog nedaleko hinduističkog hrama Batu Bolong (Stijena s rupom). Vidikovac je natkrivena terasa, orijentirana na zapad, s prekrasnim pogledom na sunce koje tone tamo negdje iznad Balija, ali ugođaj kvare brojni turisti, prodavači raznih drangulija, ponajprije lokalnih bisera, te pogled na plažu ispod, prekrivenu brojnim ručnicima i ležaljkama, ali i prodajnim štandovima. Odmah pored je rečeni hinduistički hram koji se nalazi na izdvojenom rtu i pomalo se spušta prema obali mora. S njegove druge strane nalazi se velika pješčana plaža na koju je ulaz slobodan, a koja u sumrak broji tek nekoliko parova i jednu skupinu dječaka koji svi nose songkoke (to su one crne kape, nazivane katkada i peci). Mir i tišina, čak ni valovi ovdje ne udaraju osobito snažno, baš nekako meditativna lokacija, idealna za sungazing. Jedino je neugodno što nema baš nekog osobitog mjesta za sjesti – jedinu kućicu na plaži zauzeo je neki par, tako da ostali moraju sjediti na pijesku, a taj se naravno lijepi i uvlači svuda. Budući da sam ionako bio dolazio s kupanja, to mi nije toliko smetalo, išao sam kasnije pod tuš (i zbog crnoga pijeska nažalost uneredio čitavu kupaonicu), no oni koji dođu ovamo uživati u predvečernjoj romantici moraju ponijeti deku ili jastuke.
Večer mi prolazi u prokrastiniranju. Trebao bih napisati dugi post o indonezijskoj povijesti, ali mi se to čini puno posla, pa tako ljenčarim, pregledavam druge stvari na internetu, a onda se još odlučujem otići nešto pojesti i iskapiti veliku bocu ledenog Bintanga. No to je lakše reći nego ispuniti. Na drugu stranu od one na koju sam išao sinoć (dakle, u smjeru hrama) nema ničeg poštenog, sve neki beach barovi, lounge barovi i sve ostalo, mjesta gdje će vam jamačno zaračunati 15% za uslugu i još 15% za poreze. U međuvremenu prolazim i pored jednog tipa na skuteru koji čeka mušterije. Ispada da je to onaj isti od danas, koji nudi vožnju do one prekrasne plaže. „Hey, sir, you remember me? How about tomorrow? You have money now, right?“ To je baš onaj stil kojim će se najbrže pokopati – željan je novca, a ja sam mu očito muzara. Ali neće moći. A neću očito ni ja moći popiti Bintang. Vraćam se nazad prema jednoj radnji za koju sam vidio da prodaje martabak (sjećate se, to je ono jelo od lisnatog tijesta, podsjeća malo na burek), naručujem jedan s piletinom, a potom dobivam punu kutiju martabaka izrezanog na kockice (jer oni to pakiraju za van), dvije vrećice sa sambalom i dvije s nekakvim svježim krastavcima narezanim na šnite, ne znam ni sâm jesu li to krastavci, ali ne izgledaju mi baš apetitlih. Martabak je vruć i masan, kada ga prelijem sambalom dobiva i ljutinu. Od petnaestak šnita uspio sam riješiti njih dvanaestak, ostatak sam nažalost morao baciti. To je kao i s burekom, kad se ohladi, ne valja.
E sad bi mi nakon ove masti dobro došla jedna velika hladna pivčuga, u najgorem ću slučaju u hotelskom baru uzeti jednu, to je jedino mjesto za koje sam siguran da ih ima. Od velikih imaju Bintang i Anker, uzimam Anker jer je malo jeftiniji, ali ispostavlja se da na lageru nemaju nijednu veliku pivu. A mala piva mi jednostavno nema dobar cost benefit, čak ni u relativno trezvenjačkom društvu. Mala piva je kao grickalice koje vam poslužuju da se nečime zabavite dok ne stigne glavno jelo – ali zapravo i traje otprilike toliko. Ništa, danas očito nije večer za pivu, pa se povlačim u svoju sobu i pišem ovo. Unatoč ventilatoru, u sobi je strašno vruće, pa moram imati stalno otvorena vrata da zrak koliko-toliko cirkulira, ali to znači i da ulijeće razna gamad.
Odustao sam od povijesnoga dijela za danas, bit će još prilika. Sada idem na počinak, valja se sutra ranije ustati za te Gilije (a množina od Gili u malajo-polinezijskim jezicima onda bi glasila Gili-Gili). Umjesto da vas škakljaju, tamo će vam prije ponuditi psihodelične gljive… Ali o tom potom. S obzirom na tu aktivnost, bilo bi zgodno kada bi i sutra bio „dan vožnje biciklom“, ali kako je luka za polazak brodova predaleko, mislim da ću ipak uzeti taksi. Ionako je ovdje u pitanju psilocibin, a ne lizergid. Samo se nadam da izlet neće biti loš. I don't like bad trips…

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.