Dobar dan za generalije

Lijeno jutro značilo je da sam pisao do podneva, potom se uputio ponovno do onog dobrotvornog warunga provjeriti kako danas stoje s onime što nisam mogao dobiti sinoć. Sendvič s tempehom, topljenim sirom, paradajzom i bosiljkom imaju, napitak od soje s limetom nemaju. Uzimam još i palačinke sa sokom od limete, sve skupa me račun izlazi 100 000 rupija. Znam da je u dobrotvorne svrhe, ali je svejedno dosta skupo, boravak u Ubudu nije toliko jeftin, pravih indonezijskih štandova s hranom gotovo da uopće nema, čak su i warunzi poprilično skupi. Nakon tog bruncha, ili čak laganog ručka, odlazim do turističkog ureda, gdje se raspitujem za večernji kulturni program (i odabirem jednu predstavu o kojoj malo kasnije), za prijevoz iz Ubuda do Lomboka, kao i za mjesto gdje mogu iznajmiti bicikl. O prijevozu do Lomboka još moram razmisliti, imam opciju direktnog prijevoza iz Ubuda, a mogu i sâm otići do Padang Baija, odakle polaze bilo trajekti (koji voze 5-7 sati) ili brzi brodovi (koji voze 2 sata). Samo što brzi brodovi koštaju kojih 450 000 rupija. Nisam još siguran ni hoću li ići u četvrtak ili petak, siguran sam samo da ostajem i četvrtu noć u Ubudu.
Bicikl se iznajmljuje u jednom lokalu malo niže niz ulicu, koji je ujedno i turistička agencija i warung. Bicikli su kvalitetni (barem prema onome koji sam vozio u Hueu, ovo je više u rangu onih iz Ajutthaje), sjedalo je relativno nisko ali je udobno, imam i košaru, jedini je problem konfiguracija terena. Naime, Ubud je smješten na brežuljkastom terenu i tu se ne može puno, malo uštedite na spuštanju, ali vas onda dočeka uspon dovoljno strm da morate prionuti na guranje. Stoga neću ići predaleko, prvenstveno mislim otići do 6 km udaljenog sela Pejeng, gdje se u hramu Penataran Sasih nalazi veliki brončani bubanj, najveći brončani bubanj na svijetu izliven u jednom komadu, te ujedno najveći spomenik iz jugoistočnoazijskog brončanog doba. Nazvan Pedženškim mjesecom, dugačak je oko 187 cm, a promjer mu je 160 cm. Vjeruje se da je napravljen oko 300. pr. Kr. i bio korišten u žetvenim svečanostima, jer je na području uokolo Ubuda prvi puta na Baliju započeo uzgoj riže temeljen na navodnjavanju. Prema legendi, bubanj je bio kotač s kola koja su vukla mjesec nebom, te se otkvačio i pao na zemlju, sjajeći poput pravog mjeseca. Kasnije se ohladio, a seljani su ga štovali kao relikviju. Inače takve bubnjeve radili su pripadnici kulture Dong Som, s područja sjevernog Vijetnama, a onda se utjecaj te kulture proširio diljem jugoistočne Azije. Hram se inače trenutno obnavlja, riječ je o poprilično velikom kompleksu, tako da mi je trebalo vremena da uopće pronađem bubanj, jer nije nigdje propisno označen, a skriven je pod stropom jedne od hramskih zgrada.
Nakon što sam to riješio, vraćam se u Ubud, gdje ću se odvesti do Majmunske šume, kompleksa hramova u južnom dijelu Ubuda. Iz imena je razvidno da je smješten u šumi, u kojoj naravno obitavaju i makakiji. S obzirom da na Baliju vlada bjesnoća, treba biti posebno oprezan s ovdašnjim majmunima, koji su inače vješti kradljivci i ako samo posumnjaju da imate nešto jestivo, neće se libiti oteti vam to. Neću ulaziti u kompleks, samo ću se malo zadržati na ulazu, okinuti nekoliko slika majmunâ i jedne procesije koja je u međuvremenu naišla (iako poprilično neugledna u usporedbi s procesijama koje sam dosada vidio), a onda se vratiti do glavne ubudske ulice, te odustati od želje da krenem prema zapadu kada sam ugledao ponovni spust na zapadnom kraju centra. Dolje bi još išlo, ali natrag mi se stvarno ne da pedalirati. Posvećujem se stoga traženju još nekog mjesta za prehranu, jedan warung na koji sam bacio oko je zatvoren, a drugi je malo podalje, pa mi treba vremena da ga pronađem, treba zapravo izaći iz Ubuda, barem iz onog središnjeg dijela, i voziti možda kilometar u susjedno selo. Riječ je o minijaturnom warungu s 4 stola koji servira organsku hranu, svježe pripremljenu, i svježe voćne i povrtne sokove i smoothieje. Uzeo sam juhu od paradajza s bosiljkom, gado-gado i bananu u umaku od đumbira sa sladoledom. I neki zeleni detoksikacijski sok u kojem je bilo svakakvog voća i povrća, premda se ponajviše osjetio đumbir. Nažalost, u soku ima i špinata, koji se ja trudim izbjegavati, zbog toga što je bogat oksalnom kiselinom, a ona nije dobra za moje zglobove.
Budući da sam bicikl iznajmio oko pola 3, kada sam završio s ovim drugim obrokom (lupperom, tj. ručerom) već je bilo 6, te sam ga morao vratiti, a bližio se i sumrak (na Baliju, koji je sat ispred Jave, sunce zalazi oko pola 7, iako vjerujem da će se to do Floresa iznivelirati). Moj večernji program započinjao je u pola 8, a trebao sam se malo i pofriškati, kao i naći točno mjesto održavanja predstave.
Budući da sam wayang kulit otpisao u Yogyakarti kao nešto vrijedno praćenja samo ako razumijete jezik i Ramajanu, ovdje sam odlučio istražiti tradicionalne balijske plesove. Glazbu gamelana ionako uvijek dobijem kao pratnju, oko nje se ne trebam posebno truditi. Odabrao sam nastup plesne grupe koja izvodi legong, jedan od tradicionalnih balijskih plesova. Legong se odlikuje istaknutim i vrlo elaboriranim pokretima ruku (naročito šaka), nogu i glave, dok torzo prilikom plesa ostaje relativno statičan, što daje pomalo komičan efekt istrzanosti (iako to nije namjera, to je moj osobni dojam). Također, za ples su važni izrazi lica plesača (odnosno prvenstveno plesačica, jer legong izvorno plešu djevojčice prije puberteta – prije nego pomislite da sam pedofilčina, napomenut ću da dotični podatak nisam znao unaprijed, a i plesačice su sve bile starije, premda je zbog izuzetno teške šminke vrlo teško procijeniti godine), pri čemu se pojedine mimičke sekvence dodatno akcentuiraju buljenjem očiju. Kako rekoh, čitav nastup prati orkestar gamelana, a predstava ima 8 točaka, od kojih je legong samo jedna. Tu se još izvodi pendet, hramski ples dobrodošlice bogovima koji dolaze na svetkovinu u svoju čast (i to u onaj prazni paviljon u hramu – gedong pariman), baris (ples balijskog ratnika, koji mene doduše više podsjeća na epileptički napadaj – općenito me ti ratnički plesovi ne impresioniraju, čak ni novozelandska haka, koju ću, nadam se, imati prilike vidjeti u izvedbi autentičnih Maora, a ne samo All Blacksa), kebyar (ples koji izvodi jedan muški plesač, ali koji zbog šminke i nakita izgleda vrlo feminizirano; osim što pleše, ima i glazbenu dionicu na trompongu, metalofonom instrumentu koji se sastoji od deset okruglih posuda koje meni liče na pretis-lonce), oleg tambulilingan (ples bumbara, zapravo ljubavni ples balijskog mladića i djevojke), te naposljetku isječak iz plesa Baronga i Rangde (klasični ples na temu dobra i zla, pri čemu je Barong nekakva vesela neman koja simbolizira prostodušnost, a Rangda je vještica koja ga iz nekog razloga – jer misli naime da joj je ovaj ubio dijete – želi ubiti). Potonji ples inače postoji kao samostalan program, tako da je ovdje izveden samo jedan njegov kraći dio, točnije samo uvodni Barongov nastup. Osim tih plesnih točaka, postoje i samostalne glazbene točke orkestra gamelana. Sve u svemu, predstava traje oko sat vremena, ali čini se dulja, i za razliku od wayang kulita mnogo je dinamičnija i privlačnija za gledanje.
Nakon večernjeg se programa ponovno povlačim u svoje odaje, kako bih nadoknadio još jedan dug prema svojem čitateljstvu. A taj se tiče upravo generalija koje su spomenute u naslovu. Naime, iako vam je već uvelike poznato da su Indonežani znatiželjni preko granice iritantnosti, kakva im je kuhinja, koji se jezici govore na Javi i da su prva dva predsjednika neovisne Indonezije imala samo osobno ime, sustavni uvod u državu kojom putujem već 30 dana još nisam dao. Pa evo ga onda sada.
Republika Indonezija otočna je država koja se načelno ubraja u jugoistočnu Aziju, premda je riječ o transkontinentalnoj državi, budući da joj pripada i zapadni dio Nove Gvineje, koja je dio Oceanije – a u geološkom smislu dio Oceanije je i Timor (koji je dio australskog kontinentalnog šelfa), a prema nekim tumačenjima i Flores i otoci istočno od njega. S površinom od 1.904.000 km2 Indonezija je tek 15. najveća država na svijetu (manja je recimo čak i od Meksika), ali s preko 250 milijuna stanovnika četvrta je najmnogoljudnija i najveća muslimanska država na svijetu. Sav teritorij Indonezije nalazi se na otocima – prema zadnjim istraživanjima, tih je otoka ukupno 18 307, od čega ih je samo 8 844 imenovanih, a samo 922 otoka (dakle 5%) su stalno nastanjena, dok skoro 60% stanovništva živi na jednom jedinom otoku. Unatoč tomu, Indonezija ima kopnene granice s čak trima državama – Papuom Novom Gvinejom na Novoj Gvineji (čudno), Malezijom na Borneu i Istočnim Timorom na (nikad nećete pogoditi) Timoru. Najvećih 5 otoka, koji tvore glavninu površine države, jesu Nova Gvineja (zapadna polovica), Borneo (na indonezijskom zvan Kalimantan, točnije njegovih približno 3/4 površine), Sumatra, Sulawesi (poznat i pod kolonijalnim imenom Celebes) i Java. Zemlja je podijeljena na 34 provincije, od kojih 5 ima posebni status: Aceh (zbog pravnog sustava temeljenog na šerijatu), Yogyakarta (koja je jedina zadržala sultanat), Papua i Zapadna Papua (zbog održivog razvoja) i Jakarta (jer je glavni grad, a to je uvijek ekstra). Indonezija je multietnička država, s oko 300 etničkih skupina na svom teritoriju, koje govore 742 jezika (uglavnom malajsko-polinezijskih, ali ima i različitih melanezijskih jezika, na Novoj Gvineji, Molucima, Timoru i okolnim otocima), pri čemu 42% stanovništva čine Javanci, koji su ujedno dominantni u političkom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje. Unatoč tomu, službeni jezik Indonezije, bahasa Indonesia, izgrađen je na temelju malajskoga, koji je materinji jezik tek 5% populacije (javanskim govori oko 47%, sundanskim 15%), ali koji je imao dugu tradiciju bivanja linguom francom na području indonezijskog arhipelaga (zvanog katkada i Nusantara). Indonezija je tako jedna od rijetkih postkolonijalnih država koja nije za službeni jezik uzela jezik bivših kolonizatora, a to prvenstveno zato što Nizozemci nisu previše ulagali u kolonijalne škole za domaću elitu, pa je poznavanje nizozemskoga u Indoneziji bilo relativno slabo (da ne kažem nisko). Unatoč većinskom muslimanskom stanovništvu (oko 87%), postoji i izražena hinduistička manjina na Baliju i Lomboku, kršćani na Floresu, Timoru i Papui, Kinezi ispovijedaju svoje religije, a određen dio populacije su i dalje animisti, pogotovo na Papui. Unatoč brojnoj populaciji, ona je nejednako raspoređena, pa Indonezija ima velika slabo naseljena područja biološke raznolikosti (iako nažalost ubrzano radi na tome da ih dokine) – po bioraznolikosti je druga na svijetu, iza Brazila. Druga je u svijetu i po broju endemske faune, nakon Australije – oko 36% indonezijskih vrsta ptica i 39% vrsta sisavaca endemični su. Indonezija je dio Cirkumpacifičkog vatrenog pojasa, što znači česte i razorne potrese, kao i brojne vulkane (oko 150 aktivnih). Vulkansko tlo je nažalost i blagoslov Indonezije, zahvaljujući svojoj plodnosti, što znači veliku naseljenost u riskantnim područjima. Neke od najrazornijih vulkanskih erupcija u povijesti dogodile su se u Indoneziji (Krakatau, Tambora), a u Indoneziji je i supervulkan Toba na Sumatri, koji je danas lokacija najvećeg indonezijskog jezera, a njegova je erupcija prije otprilike 70 000 godina bila katastrofom globalnih razmjera. Najviši vrh je Puncak Jaya na Novoj Gvineji, s visinom od 4884 metra najviši planinski vrh između Himalaja i Andi i najviši otočni vrh uopće. Ekvatorijalni smještaj zemlje znači tropsku klimu s dvama godišnjim dobima, vlažnim i suhim, iako se vlaga većinu godine drži na prosjeku od 80%. Ekonomski gledano, iako zemlja izuzetnih ekonomskih resursa, Indonezija je još uvijek siromašna država s velikim razlikama u bogatstvu. Ekonomija je miješana, dio ključne industrije je u državnom vlasništvu, ali nažalost je Indonezija i vrlo korumpirana država, tako da državno vlasništvo nad ključnim industrijama nije nužno pozitivno. Zemlja je član skupine G-20 i najveća ekonomija u jugoistočnoj Aziji (i 10. najveća u svijetu s obzirom na BDP prema paritetu kupovne moći). Istovremeno, 11% populacije živi ispod granice siromaštva, a nezaposlenost je oko 6%. Naravno, Indonezija je i turistička velesila, barem što se tiče odredišta kao što su Bali ili Borobudur, a slogan joj je Wonderful Indonesia. Unatoč tomu, turizam je poprilično prostorno ograničen, kao što smo vidjeli, na mnogim mjestima bule je još uvijek atrakcija u rangu jetija.
Povijesni ću dio ostaviti za neki od predstojećih lijenih dana, bit će ih još…