Protuteža

Gledano na zemljopisnoj karti, Bali me podsjeća na kalež, na zvrk ili na maternicu. Oblika je nepravilnog trokuta, koji se zapadnim krajem približio Javi na svega 3,5 km, sjeverna mu je obala blago konveksna, a na jugu završava poluotokom koji je gotovo posve otkinut od ostatka otoka. Ukupne površine od oko 5500 km2 Bali je dvaput veći od Istre, ali je tek mrljica u usporedbi s ogromnim susjedima na zapadu i sjeveru. Najzapadniji je od Malih Sundskih otoka, iako u administrativnom smislu nije njihov dio (nego tvori samostalnu provinciju). U zoološkom je smislu pak orijentiran na zapad, budući da istočno od njega, između Balija i Lomboka, prolazi tzv. Wallaceova linija, koja odvaja faunu Azije od miješane australsko-azijske faune. Kod flore razlika nije toliko izražena.
Bali je vulkanski otok, a njegovim se sjevernim rubom proteže gorski vulkanski lanac, koji na istoku završava s Gunung Agungom (otprilike Silnom planinom – agung znači velik, kao i besar, ali agung je više kao engleski great, dok je besar big), vulkanom visokim 3148 metara. Gunung Agung je jedan od vulkana kojima u idućih 100 godina predviđaju katastrofalnu erupciju, što znači da je Bali i sva njegova ljepota pod Damoklovim mačem. Na površini jedne desetine površine Hrvatske živi više stanovnika nego u Hrvatskoj – prema zadnjim podacima 4,2 milijuna stanovnika. Glavni i najveći grad je Denpasar, koji ima oko 800 000 stanovnika, iako je čitav južni dio Balija jedna neprekinuta urbana zona. U muslimanskoj Indoneziji, Bali je oaza hinduizma, koji ispovijeda oko 83% njegovih stanovnika. Balijski je hinduizam nastao miješanjem hinduističkih tradicija s lokalnim animizmom, a iz Indije je preuzet i sustav kasta, koji srećom nije toliko striktan. Taj se sustav odražava i u jeziku, koji slično javanskom ima više socijalnih registara. Bali ima oko 20 000 hramova i svetišta, zbog čega je prozvan Otokom bogova. Osim hramova, prinose bogovima možete vidjeti svugdje – riječ je o malim pladnjićima od palmina lišća ispunjenim laticama cvijeća, plodovima voća, katkada i novčanicama, a ostavljenim posvuda, na pločnicima, prozorima, pragovima… Katkada je teško paziti da ih ne nagazite, ali ionako je to sve prirodno, priroda uzima k sebi svoje. Naravno, smetlari to kasnije savjesno uklanjaju, iako se čak ni rajski Bali ne odlikuje uzornom čistoćom.
Kada je točno hinduizam stigao na Bali, nije poznato, neki pretpostavljaju još u 1. st. po. Kr. U prvim zapisima iz 9. st. već se spominje postojanje različitih hinduističkih sekti, ali i budizma. U 14. st. Bali je pao pod utjecaj Madžapahita, također hinduističkog kraljevstva s Jave, što je uzrokovalo doseljavanje Javanaca, naročito kada je Madžapahit srušen dolaskom islama, a javanski hinduisti potražili utočište na Baliju. Prvi Europljani koji su ugledali Bali bili su Portugalci 1512., prilikom svoje plovidbe do Molučkih otoka. Kasnije su naravno došli Nizozemci, no oni se nisu previše bavili kompliciranim odnosom među balijskim kraljevstvima, osim kako bi ih huškali jedne protiv drugih u svoju korist. Kada su početkom 20. st. pokušali ozbiljnije podjarmiti Bali i poslali vojsku, balijski kraljevi i plemići poduzeli su nešto što se zove puputan – ritualno samoubojstvo kako bi se spriječila sramotna predaja. Naravno, Nizozemci su tako lakše no što su mislili došli do onoga što su željeli, vlasti nad Balijem i još bogatstava kraljevskih palača. 1930-ih dolazi do procvata turizma na Baliju, koji se prikazuje kao „čarobna zemlja estetâ u skladu sa sobom i s prirodom“ (što i nije tolika propagandna bljuvotina kakvom zvuči – balijska kultura je doista fascinantna i prožeta odnosom s prirodom koji dolazi iz njenih animističkih korijena). Nažalost, tada slijedi nekoliko loših desetljeća – prvo japanska okupacija u Drugom svjetskom ratu, potom erupcija Gunung Agunga 1963. koja je ubila više tisuća ljudi i uzrokovala preseljenje mnogih Balijaca na druge otoke, sukobi između protivnika i zagovaratelja kastinskog sistema, Suhartova čistka komunistâ, koji su osobito teško stradali na Baliju… Sedamdesetih se godina to stabiliziralo i odonda Bali raste, i gospodarski i demografski (stanovništvo se udvostručilo u odnosu na 1971.). Čak ni dva bombaška napada, 2002. i 2005. (za oba se sumnjiči organizacija Jemaah Islamiyah, povezana s Al-Qaidom), nisu obeshrabrili strane turiste koji i dalje u hordama pristižu na Bali.
Moja je odluka bila da nakon prve noći u Denpasaru što prije pobjegnem s južnog Balija – kako zbog nesnosne gužve i hrpe turista koji ovamo dolaze samo piti, drogirati se i ševiti, tako i zbog činjenice da je ISIL najavio napade u Indoneziji, a gdje se u Indoneziji skuplja najviše stranaca nego na Baliju? Neće sigurno roknuti Palembang ili Bukittinggi. Zato je bolje da se ja na Baliju također pokupim u unutrašnjost, u magični i umjetnički Ubud, koji već godinama privlači sofisticirane goste, koji na Bali dolaze radi njegove kulture i umjetnosti. Iako bi ta intelektualna turistička publika bila svakako bolja meta od nekih pijanih Australaca koji su najvećim dijelom bili žrtve napadâ 2002. Nemojte me krivo shvatiti, ali da želim napraviti teroristički napad, ne bih pobio pijanu bagru nego ipak nekog sofisticiranijeg, jer udar na inteligenciju udar je na temelje društva. Sad još ispadam i elitistički snob. :D Ukratko, prije nego što zbrišem s juga, prošetat ću ujutro okolicom hostela, uputiti se čak i do Jalan Legian, glavne partijanerske ulice u Kuti, posjetiti memorijalni zid posvećen žrtvama terorističkog napada. Prije toga ću otići u centar svoje mobilne mreže, jer mi je prestao raditi mobilni internet. Ne znam zašto, navodno sam imao paket od 5 GB, a potrošio sam malo više od 2, a nije isteklo ni mjesec dana. No srećom je centar usput u šetnji do Jalan Legian, a usput je i A&W, pa ću prvo odraditi onaj dug s root beer floatom. Za 50 000 rupija dobivam novi paket podataka, ovaj puta 1,5 GB, bit će mi valjda dosta za ostatak boravka u Indoneziji. Potom nastavljam u Kutu. Kako rekoh, iako je čitav južni Bali neprekinuta urbana zona, dobra je stvar što je to još uvijek sve niska gradnja, nema nebodera i hotelâ mastodonata. Kuta je smještena na jugozapadu otoka, ondje gdje se najuži južni dio otoka širi u lepezu. Glavni adut Kute je prekrasna pješčana plaža, pogotovo u sumrak, kada se uživa u balijskim zalascima sunca uz kriglu hladnog Bintanga (inače, jedna prednost nemuslimanstva na Baliju jest da se ovdje u dućanima lakše može kupiti piva – iako je također sakrivena iza neprozirnih vrata frižidera i morate biti punoljetni da ju kupite), no morska voda navodno nije baš najčišća, a postoji i neugodna struja koja neiskusne plivače može odvući na otvoreno more. Kuta je pomalo kao Pattaja, iako bez toliko očite prostitucije (prostitucije na Baliju ima, i to zanimljivo, jako je tržište usmjereno na žene – postoje tzv. Kuta cowboys, žigoli specijalizirani za usamljene Zapadnjakinje), ali uz partijanje na svakom uglu, kao i drogu (unatoč smrtnoj kazni za raspačavanje droge, marihuanu vam nude u pol bijelog dana, a navodno je najbolje mjesto za nabaviti ju znakovito nazvan Jalan Poppy – dakle Ulica maka, iako bi to prije bilo mjesto za nabaviti opijum).
Bombaški napad 12. listopada 2002. izvela su dvojica bombaša samoubojica, pri čemu je prvi detonirao bombu u svom ruksaku unutar irskog Paddy's Cluba, uslijed čega su ljudi u panici nagrnuli na ulicu, a tamo se onda pojavio drugi bombaš samoubojica s kombijem punim eksploziva i zabio se u tu masu ljudi, usput zahvativši i Sari Club, otvorenu terasu s druge strane ulice. Poginule su 202 osobe, a još ih je 209 ozlijeđeno, mnogi s gadnim opeklinama. Glavna otočna bolnica bila je posve nepripremljena na takav razvoj situacije, tako da su brojni unesrećeni s opeklinama stavljani u hotelske bazene (a što s klorom?), a neki su prebačeni čak u Perth i Darwin. To je inače najgori teroristički napad u povijesti Indonezije. Postojala je i treća bomba, detonirana ispred američkog konzulata u Denpasaru, ali bez ozbiljnih posljedica. Razlog je bio osveta za američki napad na Afganistan prethodne jeseni, ali i osveta Australiji za pomoć oko postizanja neovisnosti Istočnog Timora. Najveći broj žrtava bio je u 20-im i 30-im godinama, a premoćna većina (88) su bili Australci. 38 je bilo Indonežana, uglavnom susjeda i prolaznika, 27 Britanaca, a ostalih (još 20 nacionalnosti) svih manje od 10. Sari Club je danas parkiralište, na mjestu Paddy's Cluba je memorijalni zid s imenima žrtava, a ovih je dana netko stavio i poruke podrške Parizu. Gotovo tri godine kasnije, 1. listopada 2005., dogodit će se još jedan bombaški napad, također u Kuti, ali taj s mnogo manje (samo 20) žrtava. Ipak, nije preporučljivo u ova se vremena noću zadržavati u Kuti, a kako ja nisam partijaner, vraćam se u hostel točno u podne, skupljam svoje stvari i krećem za Ubud. Kako ću najbrže dotamo? Tip na recepciji mi daje adresu jedne agencije koja inače organizira turističke autobuse po otoku (mogu naravno i lokalnim bemom, ali morao bih presjedati), ali ta agencija je ondje odakle sam upravo došao. A vani je paklenski vruće, rekao bih da je oko 40°. Imam još jedno rješenje – Uber. Ubrzo dolazi moj vozač, kažem mu kamo idem, on kaže da me ne može voziti u Ubud pomoću Ubera, jer je to izvan zone (tako doznajem i za postojanje famozne Zone, i time mi biva jasno ono od prethodne večeri). Ali može li me onda odvesti do autobusa za Ubud? To može. Ja računam da će me prebaciti do autobusnog terminala, ali on me prebacuje do stajališta pored ceste, sličnog onomu u Yogyi, gdje bih ja sada trebao čekati bus, koji će me onda odvesti do terminala, pa bih onda… A čujte, možete li vi mene odvesti do ureda agencije Perama? Može, kako ne. Zapravo, znade čak i jedan ured koji je bliže Ubudu, u sjevernom dijelu Denpasara, otfurat će me tamo. A dok se vozimo dotamo, sine mu još jedna ideja. Ima naime nekog svog kolegu uberaša, koji je iz Ubuda (Ubuđanin, dakle), pa ga može pitati ide li on eventualno doma, da me prebaci do Ubuda pomoću Ubera. Zove tipa i on prihvaća. Sada moramo prvo pričekati da se on pojavi, ali srećom je moj vozač korektan pa okončuje vožnju preko aplikacije. Inače, svi balijski Uberi spadaju u tzv. Black skupinu, koja je malo luksuznija i redovno vam nude besplatnu vodu za piće i bombone. Poslužio sam se, paklenski je vruće vani. Dolazi kolega, prebacujemo stvari, ali kolega ima tehnički problem – nema mreže. Ne može aktivirati uslugu, jer mu mobitel ne hvata mrežu. Mrda kojih desetak minuta, onda mi kaže da me može prebaciti za gotovinu, a to bi bilo 200 000 rupija. Ne dolazi u obzir. Kažem mu neka me onda prebaci do Peramine poslovnice. Nije da me baš točno kuži, ali mu je sinulo da bi mogao otići do poslovnice mobilnog operatera i pogledati što je s mrežom. I tako, dok se mi vozimo prema jednome od toga dvoga, odjednom mu se pojavljuje mreža. Prijavljujem zahtjev za vožnju, on prihvaća, i nastavljamo putovanje u poslovnom odnosu. Do Ubuda nam treba oko pola sata. Iako Bali nije velik, gust promet, uske ceste i zahtjevan reljef, pogotovo u unutrašnjosti, produžuju putovanje. Nakon što me iskrcao u središtu Ubuda, vožnja izlazi 86 000 rupija. Manje od pola cijene koju je rekao. I zato ću mu dati ocjenu 4.
Moj je hostel u jednoj pokrajnjoj ulici, naravno da je i Ubud, manje doduše od južnog Balija, pun kojekakvih gnjavatora (fali mi hrvatski izraz, engleski je tout, španjolski – posebice na Kubi – jinetero, riječ je o osobi koja mami turiste na neku uslugu, bilo da ju on sâm pruža, bilo da ima proviziju od nekog smještaja ili restorana ili prodavaonice…), tako da bez obzira što im kažem da imam smještaj, oni svejedno nude cheap room… Hodam tako ulicom, neki mi mladići dobacuju trebam li smještaj, imam, gdje, Jungut Inn, pokazuju mi na jedan ulaz, a jedan od njih ulazi preda mnom i uvodi me unutra. Meni se opet u glavi vrte scenariji, ovaj će se sad prikazati kao da me doveo, dobit će proviziju, moram to nekako izbjeći…on me vodi u dvorište i potom na kat, otvara mi vrata i pokazuje mi jednu sobu. „Kako znate koju sobu trebam?“, pitam ga sumnjičavo. On me moli da mu pokažem svoju rezervaciju. „Pa vi biste ju trebali imati na kompjutoru. Možemo li do recepcije?“ Spuštamo se nazad u prizemlje, tamo je neki drugi tip, recepcije nema. Vi ste preko Hostelworlda? Da. Krešimir? Da. Soba s bračnim? Da. OK, tamo. Pokazuje mi na drugo stepenište, opet na prvi kat, opet me onaj mladić vodi. I onda kužim da on ipak radi ovdje, a da sam ja nepotrebno bio hostilan. Kasnije ću mu se ispričati, žao mi je što sam bio grub, općenito mi je žao da sam zbog loših iskustava na putu postao nepotrebno neugodna osoba. Soba je OK, ništa posebno, ima ventilator, ima tuš s toplom vodom, pomalo rustikalni stil, čitav smještaj sačinjavaju dvije zgrade postavljene u obliku slova L oko dvorišta, gdje su i prostorije obitelji koja ovdje živi, tu je naravno i malo obiteljsko svetište (koje ima svaka kuća na Baliju)… Ispred sobe mi je balkon duž zgrade, stolić na kojem će mi servirati čaj…milina. Malo ću se pofriškati, a potom krenuti u predvečernju šetnju Ubudom.
Ubud je zapravo nakupina 14 sela koja je s vremenom počela pokazivati određene elemente urbanosti. Smješten u unutrašnjosti, okružen rižinim poljima, Ubud je neka vrsta protuteže Kuti. Iako je danas poznat po umjetničkoj kulturi, nekad je bio važno otočno mjesto za nabavu medicinskog bilja – balijska riječ ubad znači „lijek“. Krajem 19. st. započinje razvoj ubudske umjetničke scene, a Zapadnjacima je mjesto otvorio Walter Spies, njemački primitivistički slikar, koji je ovamo došao 1927. i otvorio slikarsku školu. Time je ujedno pomogao okupljanju balijskih umjetnika koji su ovdje prenosili svoja znanja i tradiciju ne samo strancima već i samim Balijcima, tako doprinijevši očuvanju tradicije i razvitku Balija kao kompletnog turističkog brenda (dakle, koji ne živi samo od lijepe prirode i plaža, već koji oduševljava svojom bogatom kulturom i poviješću). Šezdesetih će godina dodatni zamah dati nizozemski slikar Arie Smit (još je živ, ima 99 godina), koji će potaknuti pokret Mladih umjetnika. Ljepota Ubuda proizlazi upravo iz toga što je unatoč svojoj snažnoj turističkosti, ostao malo i mirno mjesto, gdje se većina restorana zatvara do 10 navečer. Okružen prekrasnom prirodom koja nudi mnoštvo šetnji, s nekoliko vrijednih kulturnih građevina, uključivo i kraljevsku palaču u samom centru, te podosta centara za wellness i jogu, Ubud je mjesto u kojem se doista možete potpuno odmoriti na nekoliko dana. Iako mi je tip koji me uveo u sobu ponudio i nekoliko izleta, nisam sasvim siguran što odabrati, nisam sasvim siguran ni koliko ću ostati, platio sam i rezervirao 3 noći, ali ću možda ostati i četvrtu…
Inače, kurioziteta radi, Ubud ima ulogu i kao jedna od lokacija u knjizi (i filmu) Jedi, moli, voli, koji se čak ovdje i snimao.
A ja ću u predvečernjoj šetnji obići centar mjesta, bez nekakve pretjerane žurbe, zaviriti u kraljevsku palaču u kojoj se u večernjim satima obično održavaju predstave (no danas je nedjelja, pa nema ničega), a potom otići u obližnji warung na kompletnu večeru koja uključuje rojak, nasi campur (katkada zvan i nasi Bali, jelo od kuhane obične riže s raznim drugim malim zalogajima, bez nekog osobitog pravila – srećom nije bilo pretjerano ljuto), pińu coladu rađenu s lokalnom balijskom žesticom, te pečenu kasavu, koja je poprilično bezukusna. Kasnije navečer još ću otići u jednu slastičarnicu/kafić, uživajući na njenom balkonu i promatrajući kako Ubud polako tone u san. A onda će me prenuti procesija na glavnoj ulici, mnoštvo lokalaca – muškaraca odjevenih u bijele saronge i majice s posebnim trakama oko glave, i žena odjevenih u šarene haljine, koji uz bubnjeve prolaze duž ulice i potom skreću prema jednom od hramova u pokrajnjoj ulici. Žao mi je što nisam ponio fotić, a mobitel mi je bio na izdisaju, pa nisam snimio. Ali ovo je Bali, tu su takve pojave svakodnevne (danas smo se mimoišli s jednom takvom povorkom na putu do Ubuda), tako da ne sumnjam da će biti još koja prilika u preostalih nekoliko dana ovdje.
Za sutra sam ipak uplatio jedan izlet po unutrašnjosti, malo kulture, malo prirode, kako već obično biva na Baliju, pa stoga idem u krpe…