Kampung-kampung Yogya

Vjerujem da sam dosada već iznio dovoljno o malajskom (i indonezijskom), njegovim riječima i gramatici, da će pažljivi čitatelji razumjeti naslov. Meni iz nekog blesavog razloga naslov zvuči kao ona iritantna reklama „Super-super Nova“. :D
Yogyakarta je dakle, iako nesumnjivo turistički grad i središte aglomeracije od preko 2 milijuna ljudi, u osnovi ostala nakupina sela okupljenih oko kompleksa sultanove palače, nazvanog Kraton. Kraton je inače javanska riječ koja se koristi za kraljevsku palaču, a kratona, kako onih postojećih, tako i ruševnih, po Javi ima negdje petnaestak. Zanimljivo je da je grad prostornogeometrijski orijentiran, tj. sve se ključne građevine u gradu, uključivo Kraton ali i Jalan Malioboro, pružaju uzduž osi koja spaja plažu Parangtritis na južnoj obali Jave, kojih 20-ak km udaljenu od grada (i mjesto legendarnog bića iz narodnih priča poznatog kao Kraljica juga) s vulkanom Merapi, koji također ima mitološku ulogu. To simbolizira povezanost sultana s duhovima čuvarima ovih prostora. Ujedno i relativno olakšava obilazak, premda znači i stvaranje popriličnih gužvi, pogotovo uzduž Jalan Malioboro, pogotovo vikendima, pogotovo u večernjim satima.
Moje je prvo odredište bila tvrđava Vredeburg, nizozemska utvrda iz 18. st. (iako je sadašnja verzija iz 1867., budući da je ranija stradala u potresu). Ime joj znači „Tvrđava mira“, budući da je (barem za Nizozemce) simbolizirala miroljubivu koegzistenciju sultana i kolonijalnih vlasti. U vrijeme japanske okupacije tvrđava je bila sjedište okupacijskih vlasti i vojni zatvor, dok je nakon uspostave neovisnosti služila kao isto to, ali za indonezijsku vojsku (u zatvoru su uglavnom bili smješteni komunisti). Od 1992. u tvrđavi se nalazi muzej koji prikazuje povijest Yogyakarte i u širem kontekstu Indonezije u nekoliko faza, sve to uz pomoć brojnih diorama (ukupno njih 48). Ukupno je fundus razmješten u 4 stadija – borba za nezavisnost od kraja Javanskog rata do Drugog svjetskog rata, japanska okupacija, indonezijski rat s Nizozemcima za neovisnost, te Yogyakarta u razdoblju od proglašenja pune neovisnosti do sedamdesetih godina. Inače, iako sam ja u raznim kontekstima dao pojedine isječke indonezijske povijesti, još me uvijek čeka cjeloviti i sustavni prikaz, koji ću pokušati dati ubrzo, jedan od onih dana koji baš ne budu bogati događajima, vjerojatno kada dođem na Bali ili Lombok. No vjerojatno ste već zamijetili da su Nizozemci u Indoneziji nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja od Japanaca napravili nešto slično Francuzima u Indokini – vratili se i pokušali preuzeti koloniju kao da se ništa nije dogodilo. Razlika između indonezijske i indokineske (prvenstveno vijetnamske, jer oni su iznijeli najveći teret) borbe za neovisnost bila je u tome što je indonezijska borba bila antikomunistički nastrojena, a iako je Indonezija kasnije imala jednu od najvećih komunističkih partija na svijetu, koju čak ni Sukarno više nije mogao ignorirati, te je s njom počeo surađivati, nakon vojnog udara i Suhartova dolaska na vlast učinjen je pogrom oko pola milijuna indonezijskih komunista – nešto s čime se suvremena Indonezija nije nikada suočila, a ubojice i dalje žive kao slobodni ljudi, iako su javno priznavali svoja nedjela. Štoviše, čak je i stav javnosti relativno blagonaklon prema njima. Vjerujem da je Yogyakarta posebno konzervativna u tom pogledu, budući da se radi o tradicionalnom monarhističkom gradu, bez osobito mnogo radnikâ i industrije, gospodarstvo čine sitni obrtnici i privatni poduzetnici.
Dok sam šetao muzejom i razgledavao, prišao mi je neki lokalni tip s dvojicom klinaca, mogu li se slikati sa mnom. Srećom je govorio dovoljno dobro engleski da mu mogu reći ono što namjeravam. Prvo sam ga pitao zašto, na što je on rekao „Pa zato jer ste stranac.“ Na to sam mu ja odgovorio da u tome upravo i jest problem i da ne želim da me se zato što sam stranac gleda kao turističku atrakciju. Tu je on odustao, uz ljubazni smiješak, rekavši još klincima da mi se zahvale (iako ne znam na čemu). No ja sam imao potrebu pojasniti svoj stav, naglasivši mu da bi bilo lijepo kada bi svojoj djeci usadio svijest da stranci ni po čemu nisu drugačiji, te da bi onda i strancima boravak u Indoneziji bio mnogo ugodniji, jer ovako dolazi mnogo gnjavaže. On je to sve slušao sa smiješkom kao i onaj tip s recepcije u Bandar Lampungu, to je valjda to čuvanje obraza, ali ne znam je li kasnije razmislio o mojim riječima ili ne. Problem je da se i ja, kada to krenem nekomu dekonstruirati i pojašnjavati, osjećam sumanuto, pretjerano zahtjevno, imam u sebi neku kočnicu koja mi želi reći „Ma gle, nije to takav big deal, opusti se i prihvati da su oni takvi“, ali mislim da je to ona općenita konformistička uputa „Ne talasaj“ koju su nam usadili roditelji i zbog kojih stvari i ostaju nepromijenjene. „Oni su jednostavno takvi“ stav je zbog kojega će se generacije stranaca osjećati frustrirano u Indoneziji, a stvarno nije teško barem pokojem Indonežaninu pojasniti da izražavanje interesa za strance (pri čemu ne računam iskreni interes, kakav sam recimo mogao vidjeti kod Anjasa, nego „Hello, Mister, how are you, what is your name, where are you from?“) nije ugodno nekomu tko dođe u Indoneziju na desetak ili dvadesetak dana, te mu se onda većina interakcije svodi na zadovoljavanje mahinalne znatiželje ljudi kojima informacija koju pitaju nije čak ni statistički podatak. Ili na fotografiranje s nekim koga prvi i zadnji put vidiš. Istina, i ona obitelj koja me prvu večer vodila po Palembangu također se slikala sa mnom, ali to mi je imalo smisla, budući da slikanje nije bilo prva stvar koju su tražili od mene.
Inače, u vezi tog slikanja, ne znam jesam li ikada u putopisu spomenuo taj podatak, još iz Kine. Znate da Kinezi sve naplaćuju, za sve treba ulaznica, čak i za pokretne stepenice (ono u Chongqingu) ili parkove. No kada vam priđu na cesti i traže da se fotografiraju s vama, a vi im kažete „Može, to je 30 juana.“ (ili bilo koja manja cifra, može i 10), oni će se samo nasmijati tomu kao dobroj fori i neće im pasti na pamet da ste vi možda ozbiljni. Jer, realno, ako možete platiti da se slikate s kostimiranim ljudima (što često imate u Europi, npr. Dioklecijanovi legionari u Splitu), zašto ne biste platili da se slikate s bijelcem, s kojim se ionako želite slikati jer je on vama atrakcija? U Indoneziji slikanje s bijelcima još ima i element nekakvog freak showa, jer sam čak i ja, koji se smatram prosječno visokim hrvatskim muškarcem (visok sam 190 cm), za glavu viši od svih ostalih. Ima to svojih preglednosti, ako putujete s nekim ne možete se zagubiti u gužvi, ali u dosta slučajeva sam morao hodati neugodno sagnut, npr. na tržnicama koje su natkrivene tendama postavljenima na indonezijskoj visini. Nigdje nisam to toliko izrazito primijetio koliko ovdje.
Nakon Vredeburga odlazim u Kraton. Kraton je smješten iza prostranog trga, nazvanog Alun-alun utara (ili Alun-alun lor na javanskom), Sjevernog glavnog trga, nekadašnjeg vježbališta sultanove vojske, koje je danas uglavnom prazno, a na njemu se nekoliko puta godišnje održavaju parade i sajam. Glavni ulaz u Kraton je s južne strane trga, ali je zatvoren. Lutam uokolo ograde tražeći ulaz, te me potom oslovljava neki tip, također Azijat, također s istim problemom. Nastavljamo ujedinjenim snagama i naposljetku nalazimo ulaz na jugozapadnoj strani trga. Klasična stvar kod ulaznica ovdje jest da plaćate posebnu ulaznicu za fotoaparat (ne znam možete li možda zakamuflirati stvari ako imate mobitel), koja nije skupa, 1000 rupija (oko pola kune), ali je stvar principa. Usput doznajem da je Azijat iz Belgije, ali je porijeklom Hakka Kinez, nisam mu uspio doznati ime, proveli smo tih možda sat vremena zajedno lunjajući Kratonom. On je inače bio na Lomboku, točnije na otočju Gili, pa na Baliju, sada je ovdje i u utorak ide za Jakartu i natrag doma. Razgledavamo prednji dio kompleksa, ali isti nam se čini nekako malen, tu je jedna natkrivena terasa, dvije kućice s isključivim objašnjenjima na indonezijskom, nekakva dva paviljona s lutkama odjevenim u saronge i inu tradicionalnu odjeću…a onda su velika vrata i ne možemo dalje. Izgleda nam čudno da je to tolika atrakcija, jer ovo izgleda prilično mršavo. Doduše, sultan i dalje živi u Kratonu, ne želi valjda da mu turisti vršljaju pod nosom. Pokušat ćemo zaobići kompleks s vanjske strane i možda pofotkati ako se nešto bude moglo vidjeti preko zidova Krećemo na jug i shvaćamo da je samo jedan blok dalje drugi ulaz, ovoga puta u pravi Kraton, ovaj sjeverni dio je neki izolirani muzej, koji doduše potpada pod Kraton, ali nije prava stvar. I ovdje kupujemo posebnu kartu za sebe i posebnu za fotiće, potom me upozoravaju da moram skinuti kapu (fantastična su mi ta potpuno nasumična pravila u različitim tradicijama, po kojima negdje iskazuješ poštovanje gologlav, a negdje eksplicitno moraš imati pokrivenu glavu – da ne kompliciramo dalje s muško-ženskim obavezama u tom pogledu, sjećam se kako su čak i nama kao klincima govorili kako „cure mogu u zatvorenom prostoru nositi kapu, a dečki ih moraju skinuti“), a onda ulazimo u novo prostrano dvorište oko kojega su poredane zgrade kompleksa Kratona, uglavnom poprilično niske i relativno neugledne s obzirom na važnost ovoga objekta.
Jogjakartanski kraton počeo se graditi 1755., nedugo nakon uspostave Yogyakarte kao zasebnog sultanata. Spomenuo sam već kako je njegov prostorni razmještaj u skladu s javanskom duhovnom filozofijom, koja simbolizira vezu svjetovne vlasti i svijeta natprirodnih sila. No ni te natprirodne sile nisu bile puno od pomoći kada su Britanci 20. lipnja 1812. u jednom danu osvojili grad i opljačkali palaču, odnijevši iz nje zlata, dragulja i novaca u vrijednosti koja bi danas preračunato iznosila oko pola milijuna funti, iako je mnogo bolniji udarac bio činjenica da je Yogyakarta „šaptom pala“, kao i da je to bio prvi napad na neki kraljevski dvor na Javi. Povratkom Nizozemaca vratila se i samostalnost sultana, a Kraton je još kasnije teško stradao u potresu 1867. (većina današnjih zgrada potječe iz razdoblja između dva svjetska rata), kao i u onom najrecentnijem 2006. (kada je šire područje Yogyakarte pogodio potres magnitude 6,4 stupnja Richtera, koji je odnio živote preko 5700 ljudi, a ozlijedio više od 37 000). Danas je Kraton službena sultanova rezidencija, ali u svom sastavu ima i niz muzejskih prostora posvećenih kraljevskim parafernalijama, a u njemu se također održavaju i tradicionalna kulturna događanja, poput koncerata gamelana, plesova, predstava wayanga i recitala javanskog pjesništva (macapata). Obilazeći izložbene dvorane, promatrajući portrete ljudi koji mi ne znače puno, budući da baš ne poznajem detaljno javansku povijest, uočavam zanimljivu činjenicu: na jednom se mjestu nalaze portreti trenutnog sultana i njegove žene, a na zidu pored slike pet žena, za koje lako zaključujem da su očito kćeri, tj. princeze. Nema nijednog sina. Mislim si jesu li slike sinova negdje drugdje, ili sultan jednostavno ima samo pet kćeri. I ovo potonje je točno. Belgijanac komentira kako sigurno ima još i neku priležnicu s kojom ima sina, a ja razmišljam da li da mu kažem da je muškarac taj koji određuje spol djeteta i da mu priležnica ne bi puno pomogla oko toga. Inače, točno je da je sadašnji sultan prvi koji je prekinuo s poligamističkom tradicijom, sve u skladu sa željama svoga oca koji je želio modernizirati Javu i povećati ženska prava (ali je svejedno imao 4 konkubine i nijednu zakonitu ženu). U skladu s time, današnjeg će sultana naslijediti njegova najstarija kći – moram priznati da ne znam kako će se onda ta titula zvati, jer „sultanija“ je sultanova žena, ovo bi trebala biti „sultanica“. Mislim da bi to mogao biti prvi sultanat u povijesti kojim će vladati žena, iako ne bih stavio glavu na panj za to.
Nakon obilaska Kratona razdvajamo se. Belgijanac će u Prambanan, kratak je s vremenom, sutra će onda u Borobudur, dok ću ja laganom šetnjom obići dio Yogye južno od Kratona. Tu se nalazi Taman Sari, Vodeni dvorac, nekadašnji vrt užitaka prvog sultana, s bazenom u kojem se kupalo „meso“ njegovog harema, odakle bi onda on odabirao priležnice. Kompleks je danas uglavnom ruševan, stradao u nekom od mnogobrojnih potresa, iako su zidovi stabilizirani. Na zidovima se često vidi groteskno lice nazvano kala, glava bez donje vilice koja služi kao neka vrsta zaštitnika od zlih duhova. Sa sjevera prema gradu dolazi oluja, nebo se zacrnilo i čuju se gromovi, no kada konačno i počne kišica, to je i opet svega nekoliko kapi. Sviđaju mi se ti jogjakartanski pljuskovi. :D Nakon Taman Sarija odlazim prema istoku kroz mirne uličice sve do Alun-alun selatan (Alun-alun kidul na javanskom), Južnog glavnog trga, površinom manjeg od sjevernog mu ekvivalenta, u čijem se središtu nalaze dva drveta banyan, a popularna je zabava krenuti vezanih očiju s jednog kraja trga i hodajući proći između njih. Većina ljudi ne uspije, iako je prolaz širok kojih 5 metara, jer iz nekog razloga osobe zavezanih očiju ne mogu hodati u ravnoj liniji, nego skreću u jednu stranu, taman dovoljno da na ovoj konkretnoj udaljenosti završe u ogradici koja okružuje neko od dvaju drveta.
Došlo je već i vrijeme ručka, ali mislim da to neće biti samo ručak, jer dok ja konačno pronađem jedan restoran iz vodiča, pa skužim da ga više nema, pa se uputim prema drugomu, bit će već prošlo 5 sati. Yogyakarta je, to sada mogu reći, nastavila ugodan dojam Jave započet u Bandungu, iako je riječ o gradovima posve različita stila. Yogya kako rekoh ima tu atmosferu predgrađa, dosta me ulica u njoj podsjeća na zagrebačke Ravnice ili Željezničarsku koloniju, grad po mjeri čovjeka. U Yogyakarti je na studentskoj razmjeni jedan semestar bila i Steffi, moja nesuđena suputnica po Vijetnamu (inače, ona je, nakon što je odustala od Vijetnama, obišla Maleziju, Tajland i Kambodžu, ali nismo se nigdje trefili). Yogya definitivno čovjeka može natjerati da zavoli Indoneziju, ljudi ovdje nisu toliko neproduktivno dosadni, zbog turizma znaju i engleski, jedina su gnjavaža vozači ciklorikši – stalno vam nude „transport“, na što ja pokažem na svoje noge i velim da imam transport. Jučer mi je jedan ponudio prijevoz „vrlo jeftino“. Ja kažem „jeftinije je hodati“, na što se nasmijao i rekao „da, istina“.
Htio sam uplatiti organiziranu turu u Prambanan i Borobudur, ali agencija u koju sam se uputio više nije radila. Možda i bolje tako, otići ću u vlastitom aranžmanu, doći će me jeftinije, iako su najskuplja stavka ulaznice. Srećom postoji kombinirana karta koja košta 30 dolara. Još uvijek nisam načisto hoću li ostati tri ili četiri noći, teoretski bih mogao obaviti i Prambanan i Borobudur u jednom danu, ali treba mi malo odmora, a Yogya je dobro mjesto za odmor. Vidjet ću kad se sutra probudim i kada krenem u Prambanan. Ima još i par stvari za vidjeti u gradu, npr. Kotagede, muzej batika…
A za ručak, koji se pretvorio u ručeru, odabrao sam restoran s tradicionalnom javanskom hranom, iako pomalo fensi. Sjedi se na stolcima koji su zapravo na podu (tj. imate sjedište i naslon, ali nemate noge), jelovnik je doduše samo na indonezijskom, ali vide se slike. Uzimam nešto slično gado-gadu, ali ne u sosu od kikirikija, nego u soja sosu s tofuom, zatim gudeg s piletinom i jajetom (koje je tvrdokuhano u čaju, pa mu bjelanjak potamni i zapravo dok ga ne prerežete mislite da je to nekakav komad jetre ili tako čega), bir jawa (što nije nikakva piva, već nekakav bezalkoholni napitak od đumbira i raznih drugih začina), te sladoledni kup. Hrana je solidna, ali ništa posebno. I jako zasitna. Općenito gledano, indonezijska mi kuhinja zasad nije ništa spektakularno, kada razmišljam o svim kuhinjama koje sam probao na putu mogu izdvojiti vijetnamsku, malezijsku, ali čini mi se da će na vrhu ipak ostati turska. Turski doručci su vrhunac kulinarskog doživljaja. Recimo, Anjas se tu nije slagao sa mnom, njemu Turci jedu previše sira, što Indonežani baš ne rade (možda imaju intoleranciju na laktozu – zanimljivo je da je sir ovdje toliko stran koncept da je čak i riječ za sir, keju, zapravo posuđenica iz portugalskog). No ja bih sada ubio za jedan vanski doručak, za pravi turski prozračni kajmak od bivoljeg mlijeka, za istočnoanatolijski med… Da, kad me hvata nostalgija, ne hvata me nostalgija za domom, nego za Turskom. U vrijeme kada je putovanje još bilo mlado, a ja se kretao poznatim terenima.
Navečer sam mislio otići pogledati predstavu wayanga u jednom muzeju u centru grada, no kako sam se neko vrijeme zadržao u sobi, u koju sam se zakratko navratio odmoriti, bilo je već oko pola 10 kad sam krenuo u grad (a predstava traje do 10), tako da sam se samo opskrbio tekućinom za piće i vratio na počinak. Sutra dakle sigurno Prambanan, a za ostatak ću vidjeti…