Put u Dijamantni zaljev

Kao da se ironija htjela poigrati s mojim prigovorima kako ne razgovaram dovoljno s lokalcima, ujutro je Indijac poželio razgovarati sa mnom, taman dok sam radio nešto na internetu. Neka, prilika je to koja se ne bi trebala propustiti kada bi razgovor bio plodonosan, a ne tek uobičajena pitanja (ovdje ljudi povremeno znaju za Hrvatsku – znali su čak i u Tajlandu – ili su samo kurtoazni, pa kimaju). Budući da sam ponovno u islamskoj zemlji, opet ću morati odgovarati na pitanja jesam li musliman (zanimljivo je da me nigdje u budističkim zemljama nisu pitali jesam li budist), kao i jesam li oženjen. Osim toga, ovaj Indijac ima teški indijski naglasak (to je fantastično, taj naglasak im ostaje čak i kad žive izvan Indije – doduše, ne ako žive u Velikoj Britaniji, što onda valjda implicira da u Maleziji nisu toliko izloženi službenom jeziku države koliko u Velikoj Britaniji; to i nije toliko daleko od istine, s obzirom da se drže poprilično getoizirano), tako da je cijela komunikacija prilično teška i zamorna. Rekao mi je da je star, ako se ne varam, 58 godina i da ima djecu i unuke. I da u Indoneziji u autobusima vlada velika gužva te je bolje ići vlakom. To sam otprilike i sâm znao, ali vlakovi nažalost pokrivaju samo Javu i jedan mali dio Sumatre, bojim se da ću biti osuđen na autobuse. Potom sam se ja ispričao obvezama, a i on se posvetio nekom svom poslu, pa se ubrzo i pokupio iz sobe. Ja sam iskoristio svoje vrijeme do podneva, te onda prošetao do autobusnog kolodvora, gdje sam doznao da imam još kojih 2 sata vremena do autobusa za Teluk Intan. Sjeo sam na klupu i počeo pisati dnevnik. I opet se pojavio odnekuda neki mlađi tip s turbanom, izgledao je kao Sikh, stao iza mene i počeo besramno gledati u to što ja radim. Kad sam se okrenuo da mu dam do znanja da mi to ne paše, uletio mi je jasno s pitanjem odakle sam, a kad sam mu odgovorio, nastavio je buljiti, sve dok mu nisam otvoreno rekao „Would you mind…?“ Već sam dovoljno svjestan kulturološke razlike da ovdje nije nepristojno buljiti u nekoga, ali ono što mi nije jasno jest što je ovdje točno povod buljenja. Niti sam prvi Europljanin kojeg vidi (Malezija nije Kina, tu ima sasvim dovoljno stranaca – iako sam ja u Ipohu konkretno vidio samo jednu Europljanku tijekom svoga boravka), niti sam prva osoba koja tipka po laptopu (jest da je on manji od uobičajenoga – zapravo je posrijedi tablet s tipkovnicom, ali ovo je zemlja u kojoj se takvi gadgeti proizvode), niti sam vjerojatno prva osoba koju vidi da tipka na laptopu u javnosti. I još mi to gledanje u ekran nije jasno – nije da ćeš išta od onoga što pišem razumjeti. Doduše, možda pretpostavlja da pišem na engleskom, isto kao što sam već nekoliko puta (između ostaloga i od Indijca jutros) dobio pitanje „What's the language of Croatia, English?“ Vjerojatno ona kulturocentrična pretpostavka da su svi pripadnici neke bitno različite kulture zapravo unutar sebe jako homogeni. I sâm sam opazio kod sebe tu predrasudu, unatoč svom mom lingvističkom znanju, kada sam u prvi mah ostao zatečen vidjevši da se tajlandska granična policajka obraća nekom Japancu na engleskom: „Ali čekaj, pa oni su ista rasa, zašto ne pričaju međusobno na kineskom?“ :D Zgodno je to kako i kod sebe, pogotovo kad smo umorni i nesvjesni, primijetimo izbijanje tih predrasuda, dok se istovremeno zgražamo kako to da drugi ne vide suptilne razlike između Hrvata i Srba, Rusa i Ukrajinaca…
Napokon dolazi vrijeme polaska moga autobusa. Još uvijek ostajem u državi Perak, dapače, nakon Kuala Kangsara ponovno idem u grad koji leži na rijeci Perak, Teluk Intan, čije ime znači Dijamantni zaljev. Koji vražji zaljev, grad nije ni na moru (iako je rijeka plovna do grada)? Doduše, smješten je na jezičcu unutar velikog meandra rijeke Perak, tako da je moguće da se „zaljev“ odnosi zapravo na taj položaj (iako bi to onda više bio „poluotok“). Sličan etimološki pomak doživjela je u hrvatskome riječ „luka“, koja izvorno znači „livada“ (usp. slov. loka, češ. louka, a ima u po kontinentalnoj Hrvatskoj dosta toponima Luka; tu je naravno i Banja Luka), a potom je počela značiti „livadu uz rijeku“, pa „pitomi dio obale gdje se lakše vezuje brod“ i tako, malo pomalo…
Do Teluk Intana se vozimo gotovo ravno na jug od Ipoha, a kako obala Malajskog poluotoka ide u smjeru jugoistoka, tako se time zapravo približavam opet obali. Nije to velika udaljenost, kojih 90-ak km od Ipoha, ali sasvim dovoljno da uletimo putem u popriličan pljusak. Srećom je isti zakratko prestao dok sam stigao na telukintanski kolodvor, taman da stignem otpješačiti do hotela, a onda se stuštio svom silinom i lijevao veći dio večeri, tako da sam zapravo ostao zaglavljen u sobi. Hotel ima pompozno ime Lavender (pitam se može li se ovdje uopće uzgajati lavanda ili je to samo biljka mediteranskih krajeva), soba košta 58 ringgita i nema prozora. Zapravo, nijedna soba u kojoj sam dosada bio u Maleziji nije imala prozore. Mene više zanima zašto uopće rade takve sobe u hotelima (koje su naravno jeftinije), a mislim da odgovor ima veze s time da je u ponudi hotela i uzimanje sobe po satu. A znamo zašto se uzima soba po satu, kao i da pri takvim aktivnostima prozor nije potreban, a nije baš ni poželjan. Ali glavno da je žena na recepciji konzervativna muslimanka koja nosi hidžab – iako u Maleziji više nisam sasvim načisto nosi li se hidžab iz vjerskih uvjerenja ili pak kao sredstvo etničkog raspoznavanja. Naime, Kineskinje ga naravno ne nose, a Indijke samo povremeno, ako su muslimanke. A premda sam vidio nekoliko žena koje izgledaju kao Malajke, a ne nose hidžab, one su možda mogle biti i neke miješane Malajokineskinje. Vidjet ću kako će biti kada stignem do Kuala Lumpura, tamo su ljudi liberalniji, pa bi i incidencija nepokrivenih Malajki trebala biti veća. Naravno, ne moram ni napominjati da je hidžab prilično strog, neusporediv s onim iranskim, gdje kosa leti posvuda. Ovdje ne proviruje nijedna dlaka.
I sad, dok dreždim u hotelu, čekajući da kiša prestane da odem makar nešto pojesti, evo prilike da kažem i neke generalije o Maleziji. Nešto sam već napomenuo tijekom ranijih postova, ali sada ću sumirati. Dakle, Malezija ima površinu od skoro 330 000 km2 i broji oko 30 milijuna stanovnika. Geografski se zapravo sastoji od dviju izoliranih polovica slične veličine – Malaje, smještene na istoimenom poluotoku kojim završava Indokina, te malezijskog Bornea, koji zauzima sjeverozapadnu trećinu trećeg najvećeg otoka na svijetu (s izuzetkom sultanata Brunej, koji je ostao nezavisan, iako mu je bilo ponuđeno da se priključi Maleziji). Malezija je po svom uređenju federalna monarhija s rotirajućom funkcijom kralja koji se bira na 5 godina i to među vladarima 9 od 13 saveznih država Malezije (Johor, Kedah, Kelantan, Negeri Sembilan, Pahang, Perak, Perlis, Selangor i Terengganu). 4 države koje nemaju to pravo su 2 države nastale od nekadašnjih Tjesnačnih naselja (Penang i Malaka), te 2 države na Borneu (Sarawak i Sabah). Osim 13 država, postoje i 3 federalna teritorija, 2 u Malaji (Kuala Lumpur i Putrajaya) i 1 na Borneu (točnije, pred njim, jer je riječ o otoku Labuanu). Glavni grad je Kuala Lumpur, a administrativno sjedište mnogih državnih institucija obližnja novoizgrađena Putrajaya. Malezija od svoje neovisnosti ostvaruje neprekidni prosječni gospodarski rast od 6,5% na godinu, te je danas treća najrazvijenija ekonomija jugoistočne Azije (iza Singapura i Bruneja) i 29. na svijetu. Nažalost, Gini koeficijent pokazuje nejednakost raspodjele toga bogatstva, koji doduše ovdje ima i snažnu etničku notu.
Geografski položaj Malajskog poluotoka, koji se zario duboko u more posred Azije, tako tvoreći svojevrsnu barijeru u plovidbi, rezultirao je ranim osnivanjem indijskih i kineskih trgovačkih naselja na njegovim obalama, točnije na zapadnoj obali, gdje je Malački tjesnac (istočna obala nema dobrih luka). Izvorno stanovništvo Malajskog poluotoka bili su tzv. negritosi, što je općeniti naziv za izolirane skupine prastanovnika južne Azije, danas očuvane u izoliranim džepovima po Malaji, na Andamanskim otocima i na Šri Lanci (narod Vedda). Negritosi su većinom niskoga rasta (slični Pigmejima) i tamne puti, te nemaju azijatske crte lica. Njih su kasnije potisnula protomalajska plemena koja su došla sa sjevera u razdoblju između 2500. i 1500. pr. Kr. Utjecaj kineske i indijske kulture rezultirao je stvaranjem nekoliko moćnih hinduističkih i budističkih kraljevstava na ovom području, prvo Langkasuke, koja je postojala od 2. do 15. st. na sjeveru Malaje, zatim Srividžaje, koja je između 7. i 13. st. vladala Sumatrom i južnom Malajom, te carstva Madžapahit koje je nakon pada Srividžaje zavladalo većim dijelom poluotoka i okolnih otoka. U 14. st. stiže islam, a početkom 15. st. utemeljen je sultanat Malaka, prva nezavisna država na poluotoku. Međutim, već 1511. Malaka pada pod Portugalce, zatim Nizozemce, a krajem 18. st. stižu i Britanci. U to je vrijeme unutrašnjost Malaje već bila podijeljena u nekoliko manjih sultanata, dok su Britanci držali nekoliko obalnih kolonija. 4 sultanata su krajem 19. st. osnovala Federalne Malajske Države, koje su se stavile pod vojnu zaštitu Velike Britanije, te je svaka dobila britanskog namjesnika i savjetnike na dvoru. Preostalih 5 sultanata zadržali su neovisnost, ali su također primali britanske savjetnike. Na Borneu su se pak lokalni sultani odrekli svoje vlasti u korist Britanaca – pri čemu je u Sarawaku vlast preuzeo britanski avanturist James Brooke i proglasio se kraljem nezavisnog Sarawaka (tzv. Bijeli radža).
Iako je kineski i indijski etnički element na poluotoku postojao veći dio povijesti, Britanci su dodatno poticali njihovo useljavanje kao jeftine radne snage. Međuetnički su se odnosi dodatno zategnuli kada su Britanci nakon Drugog svjetskog rata počeli govoriti o ujedinjenju čitave Malaje (Federalnih Država, 5 neovisnih sultanata i Tjesnačnih naselja, izuzev Singapura) u jedinstvenu krunsku koloniju Malajsku Uniju. Tomu su se usprotivili Malajci, koji su u tom potezu vidjeli slabljenje vlasti tradicionalnih malajskih vladara, te ojačavanje položaja Kineza, koji bi tako dobili državljanstvo, a time i ravnopravnost. Iako je Unija uspostavljena, ubrzo je zamijenjena Malajskom Federacijom, u kojoj su sultani ponovno dobili svoje ovlasti. Kinezi, kojima se to nije sviđalo, potaknuti razvojem stvari koje su se u međuvremenu dogodile u Kini, započeli su gerilsku borbu pod vodstvom Malajske komunističke partije, kako bi potaknuli odlazak Britanaca i uspostavu ravnopravne republike. Borba je trajala do 1960., iako su Britanci 1957. pristali dati neovisnost Malaji (ali uz zadržane političke povlastice za Malajce). 1963. Federacija Malaja, Sarawak, Sabah i Singapur ujedinili su se u Maleziju. Ime Malezija (Malajzija) naziv je koji se ranije koristio za jedno od četiriju velikih otočja koja se prostiru jugoistočno od Azije i istočno od Australije: Polinezija („mnogo otokâ“) obuhvaća otočja otvorenog južnog Pacifika, te u širem smislu još i Novi Zeland i Havaje; Melanezija („crni otoci“, nazvani tako zbog šumâ, ali i tamne puti lokalnog stanovništva, za razliku od Polinežana koji su bakrene puti) obuhvaća Novu Gvineju, Solomonske otoke, Novu Kaledoniju, Vanuatu, a katkada i Fidži); Mikronezija („mali otoci“, budući da broji oko 2700 otoka ukupne površine malo preko 3000 km2) obuhvaća otočja sjeverozapadnog Pacifika, tj. Karoline, Marijane (s Guamom), Maršalove otoke, te Nauru i Wake. Malezija (i Indonezija) bio je naziv za otoke koji tvore svojevrsni kopneni most između Azije i Nove Gvineje, tj. Sundske otoke, Moluke i Filipine. Sâm naziv „Malaja“ je ne sasvim jasne etimologije, prema jednima dolazi od tamilskih riječi malai „planina“ i ur „zemlja“, prema drugima od malajske riječi melayu koja znači „ubrzavati“, a odnosila se na istoimenu rijeku brzog toka na Sumatri, po kojoj je kasnije nazvano i kraljevstvo. Zanimljiv je kuriozitet da su filipinski političari, nakon proglašenja neovisnosti 1946., razmišljali o uzimanju naziva „Malezija“ za njihovu državu.
Nova država je odmah upala u probleme: netom što je riješena borba s komunističkim gerilcima, uslijedio je trogodišnji rat s Indonezijom oko Bornea, kao i međuetnička napetost između Malajaca i Kineza, koja je bila dodatno potaknuta činjenicom da je u federaciju ušao Singapur, u kojem su Kinezi imali mnogo čvršći položaj nego u Malaji. Kinezi su se bunili zbog malezijske politike u korist bumiputera (dosl. „sinovi zemlje“, naziv za Malajce i ostale urođeničke narode Malezije, a nasuprot Kinezima i Indijcima), što su smatrali diskriminacijom, dok su Malajci pak optuživali Kineze za diskriminaciju Malajaca, suprotno službenoj državnoj politici. Dodatno je ulje na vatru dolijevala i Indonezija, slabeći Maleziju iznutra poticanjem međuetničkih incidenata u Singapuru. Vladajuća singapurska Stranka narodne akcije (PAP) pozivala je na uspostavu „malezijske (a ne malajske) Malezije“, no središnje vlasti nisu imale povjerenja u Kineze, a bojali su se i da bi gospodarski značaj Singapura mogao zasjeniti položaj Kuala Lumpura kao glavnoga grada federacije. Ujedno je došlo do trgovačkih ograničenja na robu iz Singapura, u suprotnosti s idejom zajedničkog malezijskog tržišta. Međuetnički sukobi postali su sve intenzivniji i krvaviji, prijeteći da se prošire i na ostatak zemlje, te je premijer Malezije Tunku Abdul Rahman naposljetku donio radikalnu odluku – federalni je parlament 9. kolovoza 1965. održao glasanje o izbacivanju Singapura iz federacije. Rezultat je bio 126 za, 0 protiv (doduše, bez predstavnika PAP-a). Bilo je to valjda jedini puta u povijesti da je vođa neke države – Lee Kuan Yew – jecajući objavio proglašenje neovisnosti, naglašavajući kako je cijeli svoj život vjerovao u ideju ujedinjene Malezije, a kako se tim činom ta ideja ruši.
Izbacivanje Singapura nije posve dokinulo međuetničke sukobe – 13. svibnja 1969. dogodio se najveći incident u kojem je život izgubilo 600-tinjak ljudi (službene brojke su kasnije dosta umanjene). Naime, na izborima održanim 3 dana ranije vladajuća malajska koalicija doživjela je popriličan neuspjeh, premda je i dalje imala parlamentarnu većinu. Dvije prokineske stranke koje su na tim izborima ostvarile velik uspjeh održale su potom svoju paradu proslave u Kuala Lumpuru (koji je u to vrijeme također bio većinski kineski grad). Iako je na paradi bilo verbalnih provokacija, ipak nije došlo do sukoba. Idući dan svoju je paradu odlučila održati vladajuća koalicija, kao demonstraciju moći i podizanje morala nakon udarca na izborima. Za paradu su doveli mnoštvo Malajaca iz ruralnih krajeva, nekih i naoružanih. I tu je krenula tarapana. Prvo paljenje kineskih lokala i automobila, pa otpor Kineza između ostalih i kroz oružane bande. U zemlji je uvedeno izvanredno stanje, raspušten je parlament i na ulice poslana vojska. Iako se situacija smirila nakon 3 dana (periodični sukobi trajali su još dva mjeseca) taj je incident svejedno imao dalekosežne implikacije na kasniji razvoj Malezije. Parlament je bio suspendiran na godinu i pol, Tunku Abdul Rahman je morao podnijeti ostavku, a država je osmislila Novu ekonomsku politiku kojom je afirmativnom ekonomskom akcijom pokušala pomoći bumiputerama da postanu zastupljeniji u ekonomiji zemlje. No službeni stav vlasti nikada nije priznao da su nemire prvi započeli Malajci. Uglavnom se našao zajednički Pedro – komunisti. Svaka sličnost je slučajna.
1980-e u Maleziji obilježava premijerski mandat Mahathira Mohamada, kada zemlja ostvaruje strelovit rast i urbanizaciju. Ekonomija je s primarno poljoprivredne postala industrijska, a grade se i veliki infrastrukturni projekti, poput glavne autoceste sjever-jug uzduž poluotočnog dijela države. Rast je zaustavljen tek Azijskom gospodarskom krizom krajem devedesetih. Iako se u međuvremenu gospodarstvo oporavilo, ima naznaka da opet ulazi u krizu, ringgit u posljednje vrijeme sve više slabi. U malezijskom, nominalno slobodnotržišnom gospodarstvu, velik broj strateških grana jest pod kontrolom države. Možda je najpoznatija takva kompanija Petronas, nacionalna naftna industrija, čiji su neboderi blizanci u Kuala Lumpuru jedna od najprepoznatljivijih svjetskih vizura, iako su mlađi od 20 godina. Mahathir Mohamad imao je plan po kojem bi Malezija do 2020. postala samodostatna. To se vjerojatno neće dogoditi dotada, zbog usporavajućeg učinka krize, ali bi možda moglo 10-ak godina kasnije. Nova ekonomska politika međutim nije još postigla željeni učinak – Kinezi i dalje drže oko 70% domaćeg tržišta, iako čine oko četvrtine stanovništva.
Kiša ne prestaje, a ja moram otići nešto pojesti. Silazim u prizemlje i pitam ženu na recepciji ima li u blizini neki restoran. Vani kiša lijeva, nije baš za lutanje. I tu mi ona postavlja pitanje koje izaziva nesporazum. Naime, ja čujem da me pita „Do you want to take a seat?“, tj. želim li restoran u kojem bih sjeo i nešto pojeo, a ne neku prčvarnicu s nogu. Potvrđujem, a onda ona naziva na telefon. I tada shvaćam da me pitala „Do you want taxi?“ (Malajci to izgovaraju „teksi“), a ja sam to upravo potvrdio, iako od istih, pogotovo u Maleziji, bježim nakon što me Chris (koji je živio godinu dana u Kuala Lumpuru) upozorio da su lopovi. Ipak, telefonski je poziv obavljen, žena i inače govori tiho i nerazumljivo, pa procjenjujem da je bolje da me taksi nekamo odveze nego da mi ona daje objašnjenje gdje je restoran koje ja neću dobro razumjeti. Taksi stiže za kojih 5 minuta, vozač je Indijac s kefom ispod nosa, prvo me on pita što bih htio jesti (jedno od meni najgorih pitanja, jer želim da me ponuda hrane iznenadi – ali opet ne toliko da bih nasumično išao jesti nešto što ne znam što je; znam, težak sam), nakon što prođe kraj jednog restorana brat-bratu 50 metara od hotela kaže mi „Evo, tu je jedan kineski restoran, ali prije nekih dva tjedna je bila pucnjava.“ Pitam ga znade li neki hawker centre, onda kaže da me može odvesti tamo, ali mi nije to ranije predložio jer ima ljudi koji od toga zaziru. A to je najbolja, najsvježije pripravljena i najjeftinija hrana koju možete dobiti. No rečeni hawker centre je zatvoren, budući da kiša i dalje neumoljivo lijeva. Naposljetku me dovodi do jednog restorana koji drže Kinezi, iako je praznjikavo otvoreni su, pa ću ga otpustiti (20 ringgita je vožnja), iako se on pokušava dogovoriti da bi me vozio natrag. Ipak mi se ne plaća još jednom toliko, možda kiša doonda jenja. U restoranu osoblje baš ne zna engleski, ali jedan mi usputni gost (a možda je čak i vlasnik, tko će ga znati, sjedio je za stolom i izgledao kao da je tu domaći, ali može biti i štamgast) pomaže u narudžbi. Uzet ću jednostavno nasi goreng (prženu rižu s povrćem i jajetom) i još usputni tanjur pirjanog povrća (brokula, mrkva, đumbir, ona kineska gljiva koju uvijek poslužuju…). Kada trebam platiti, opet primjećujem jednu od crta kineskog autizma. Naime, ako slučajno ne čujem cijenu, ili ju izgovore pretiho, pa tražim da ponove, uvijek će to izgovoriti tonom identičnim prethodnomu. Kao da premotaju traku. Dakle, ako kaže „thirteen ringgit fifty sens“, on će to isto tako ponoviti i ponavljati koliko treba. Usporedbe radi, kad sam nešto plaćao kod Indijaca, bilo je „Six ringgit?“ „How much?“ „Six!“ Znaju izdvojiti relevantnu informaciju (broj) i naglasiti ju. Ne znam koji su uzroci nedostatka te sposobnosti kod Kinezâ. Ili se i ja opet nerviram oko sitnih stvari. Ali te sitne stvari čine svakodnevicu.
Kiša nije posve prestala, iako jest jenjala, sasvim dovoljno da otpješačim do hotela, u svoju sobu koju pompozno prema Booking.comu reklamiraju da ima 20 kvadrata, a ako ima 10, puno sam rekao. Deluxe soba koja je madrac u potkrovlju, soba od 20 kvadrata koja je upola manja…malezijski turizam dosada je poprilično velika laž. Vrijeme je da se nagradim poprilično dobrim smještajem u Klangu, prije nego u subotu osvanem u Kuala Lumpuru i ponovno se susretnem s Mirom...