Grad dijamanata

ponedjeljak , 28.09.2015.

Zadnje jutro u Bangkoku iskoristio sam da posjetim Dusit, četvrt u kojoj nisam dotada bio, ako ne računamo sâm dolazak u Bangkok iz Kambodže. Dusit je smješten sjeverno od Banglamphua i danas je ono što je Rattanakosin bio nekada – sjedište kralja i vlade, a tu su i mnoge vojne zgrade. Riječ je o četvrti širokih bulevara s drvoredima, u gotovo pa istočnoeuropskom monumentalnom stilu (zapazio sam neke sličnosti s Bukureštom). Tu se nalazi i palača Dusit, okružena prostranim vrtom, nekadašnje sjedište kraljeva (nakon Velike palače, a prije Čitralade u kojoj danas stoluju – a koja se također nalazi u Dusitu). Ulaznica za Veliku palaču vrijedi mi idućih tjedan dana i za Dusit, tako da sam teoretski to još mogao stići obići, ali nisam imao vremena. Dusit je s Rattanakosinom povezan avenijom Račadamnoen, „Cestom za kraljevske procesije“, napravljenom u stilu Champs-Elyséesa, koja završava na prostranom trgu pred palačom Dusit, gdje je kip kralja Čulalongkorna (Rame V.) koji je i dao izgraditi čitav kompleks nakon što se 1897. vratio sa svoga prvoga europskoga putovanja i bio oduševljen viktorijanskom i neorenesansnom arhitekturom, te je odlučio te elemente spojiti s tradicionalnim tajlandskim arhitekturalnim elementima. Za kraljevsko je sjedište u to doba određena palača Vimanmek, sagrađena u potpunosti od tikovine, navodno bez ijednog čavla. Tu se još nalaze i krunska palača Ananta Samakhom (svojedobno sjedište parlamenta), današnje sjedište parlamenta, nekoliko ministarstava, zgrada Kraljevske riznice, kraljevski wat Benčamabophit, ali i zoološki vrt.
Obišao sam zoološki vrt sa zapadne i sjeverne strane i uputio se prema Čitraladi, nadajući se biti u prilici fotografirati kraljevsku palaču. Ništa od toga. Palača Čitralada dobro je skrivena unutar velikog vrta u kojem se nalazi bilje za poljoprivredna i botanička istraživanja, a usto je okružena i opkopom s čije se unutrašnje strane strateški raspoređeni nalaze vojni stražari. U monarhiji u kojoj kralj i dalje ima feudalni status nižeg božanstva (čak i ako je obrazovan na Zapadu), to je nekako bilo i za očekivati. Nakon što sam okružio čitav kompleks Čitralade, krećem lagano natrag. Nedjelja je i promet je rijedak. Čudno je vidjeti bangkoške ulice s tako malim intenzitetom prometa. Pozdravljam se s poznatim vizurama, s kanalom Saen Saeb, s watovima pored kojih sam ovih dana promicao, sa Spomenikom demokraciji… U tom je dijelu gužva – mnoštvo prodavača prodaje srećke, izgleda da je ubrzo dan izvlačenja nacionalne lutrije. Slično je tako i u Turskoj – često se po ulicama gradova mogu vidjeti prodavači s malim bubnjevima iz kojih prodaju srećke za Milli Piyango, Narodnu lutriju. Kod nas je to odumrlo – mislim na lutriju u kojoj se baš izvlače brojevi srećaka, ne na loto. Loto ljudima daje iluziju kontrole, kao da sami biraju dobitne brojeve, dok ih sa srećkama već dobijete takve kakvi jesu. Iako je to sve, kako je moja baka znala govoriti, „porez na budale“. Najobičnije kockanje.
Uzimam stvari i krećem opet na autobus za Južni autobusni terminal. Busevi za Phečaburi navodno idu svakih dva sata, barem oni koji su kvalitetni, klimatizirani i brzi. Nakon dolaska na kolodvor prvo treba vremena da pronađem blagajne s kartama, jer se iste nalaze na drugom katu, a ispod njih – i svuda uokolo – jest veliki šoping centar s dućanima, restorančićima… Kao da je prodaja autobusnih karata tek usputna djelatnost u ovom poslovnom subjektu koji se zove autobusni kolodvor. Dobivam kartu za 12.45, za 100 bahta, peron 6. Naravno da nije u pitanju bus, nego kombi. Vozač se pojavio oko 12.55, kako je to kombi mjesta za prtljagu nema, nego sve mora ići u kabinu. Srećom nas je samo 6 putnika, tako da imam prostora za odložiti ruksak na dva sjedala pored sebe. Hvala Bogu, ovaj vozač ne inzistira na dupkom popunjenom kombiju, tako da krećemo u polupraznom stanju. Vožnja do Phečaburija traje obično oko 2 sata, no kombijem je trajala sat i pol. Ostavlja me u centru ovoga gradića koji se nalazi nekih 120-ak km jugozapadno od Bangkoka, a ime mu vrlo pompozno znači „grad dijamanata“. Upravo kako sam i rekao, riječ je o neturističkom mjestu (što ne znači da nema atrakcija), a posljedica je da ne znaju engleski, čak ni u mom smještaju. Dobio sam sobu za 200 bahta, sa zajedničkom kupaonicom u prizemlju (soba je na katu) i ventilatorom. Vrata se ne daju zaključati, unatoč postojanju ključa. Sve u svemu, za jednu noć bit će dobro.
Nakon osvježavanja krećem u popodnevni obilazak grada. Glavne turističke atrakcije ostavljam za sutra, sad ću grad proći tek malo za orijentaciju i usput pronaći nešto za jelo. Phečaburijem inače protječe istoimena rijeka, most preko koje se nalazi odmah preko puta moga smještaja. Grad ima oko 26 000 stanovnika, a smješten je u ravnici, dvadesetak km zapadnije od obale Tajlandskoga zaljeva. Ističu se samo dva brda, i to su ta na kojima su atrakcije: Phra Nakhon Khiri, brdo s nekadašnjom kraljevskom ljetnom rezidencijom kralja Rame IV., te Khao Loung, brdo s dvjema spiljama sjeverno od grada. Oba su brda dom poprilično velikoj koloniji majmuna makakija, koji se vrzmaju uokolo, pokušavajući povremeno turistima ukrasti nešto od imovine, iako većinu vremena prekapaju po otpadu tražeći nešto za jelo, tuku se ili skaču po kojekakvim javnim površinama. Vrlo su simpatični, ali oprez – lako za to što će vam nešto drpiti, makakiji su u velikom broju prenositelji herpes B virusa, koji za ljude može biti smrtonosan ako ga se odmah ne liječi. Virus ćete obično dobiti ako vas ugrizu, što nije baš čest slučaj, jer nisu agresivni (osim što vam žele nešto ukrasti). Možete ih čak i hraniti, s obzirom da su većinom debeljuškasti očito je da dobro žive. Spremno će vam i pozirati i ne boje se fotoaparata.
A ja ću pak na hranjenje u jedan restoran izvučen s TripAdvisora, nazvan Swiss Palazzo. Odakle švicarski restoran u gradu u kojem ni engleski nije baš udomaćen, ne znam. Recenzije su dobre, iako nažalost nema fonduea. Uvid u jelovnik mi ukazuje da tu ima jako malo baš švicarskih jela, više je to neki križanac tjestenine i haute cuisine. Jedno mi jelo zapinje za oko i dolazim u dilemu: foie gras s kremom od manga. Znam sve o tome kako se foie gras dobiva i etička pitanja u vezi toga, a opet, htio bih to jednom probati, pogotovo u kombinaciji s kremom od manga, to je možda jedinstvena prilika. Argument koji ne ide u prilog je i cijena – čak 450 bahta, a to je samo predjelo. No kako sam ja foodie, jasno vam je da sam ipak prelomio u korist guščje jetre. :) Ono što je međutim razočaravajuće kada porcija konačno dođe nije njezin okus (koji je poprilično neutralan, ništa posebno), nego veličina – za tu cijenu dobio sam jednu omanju šnitu kruha prekrivenu komadom jetre. Gotovo pa na jedan zub. Ni glavno jelo – vrsta tjestenine nazvana caramelle (jer podsjeća na bombon u omotu s dvama „krilima“) u umaku od ricotte s narezanim lješnjacima – nije bila mnogo obilnija, a sve se završilo browniejem sa sladoledom i šlagom. Usto još napitak od jedne vrste palme, nazvane „golublje krilo“, koji je ljubičaste boje, pomiješan s limetom. Na kraju sam ipak utolio glad, iako nije obećavalo, a cijela je večera koštala preko 800 bahta. I ponovno si postavljam pitanje – odakle SKUPI švicarski restoran u gradu u kojem nema osobito puno turista, a Tajlanđani si baš ne mogu uvelike priuštiti jedenje u ovakvim mjestima? Bilo je dobro iskustvo, ali ne bih ga baš ponavljao.
U međuvremenu se već smrklo, pa još samo obilazim veliki trg preko puta restorana, na čijoj se sredini nalazi spomenik Rami IV. (ujutro u Bangkoku slikao sam spomenik njegovom nasljedniku, sad ovdje ovaj), kao i spomenik koji me jako podsjeća na onaj na križanju Vukovarske i Držićeve u Zagrebu – dugačka ravna linija izrađena od nekog kamena, povučena po podu. S jedne se strane nalazi vrlo uska i visoka piramida, koja liči na masonski znak, ali naravno posrijedi je vjerojatno igla kompasa. Dakle, gledam oznaku nekog meridijana. Kojeg? Google karte mi izbacuju da je Phečaburi na 99°97' i nešto sitno. Dakle, zaključujem da je to vjerojatno stoti meridijan istočno od Greenwicha. Ili osamdesetčetvrti istočno od Zagreba. Drugim riječima, oko pet puta sam istočnije od Zagreba nego što je Zagreb od Londona. Pa tako rečeno čak i ne zvuči TOLIKO daleko. :D
Na trgu u sumrak skupina ljudi uz pratnju glazbe izvodi spore plešuće pokrete, kao da vježbaju tai chi. No kako se isti obično izvodi u tišini, moguće je da svjedočim i nekom plesu. Krećem natrag prema smještaju, opskrbljujem se još tekućinom i većinu večeri provodim u sobi. Phečaburi nije baš osobito živahan, a i još je nedjelja navečer.
I sad ću još ovdje odraditi jedno obećanje. Naime, kad sam spominjao kralja, rekao sam kako je njegov sin poprilično dvojbena osoba za naslijediti ga, pogotovo s obzirom na poštovanje koje kralj uživa u Tajlandu. Maha Vadžiralongkorn, jedini sin i drugo po redu dijete Bhumibola i Sirikit, rođen je 28. srpnja 1952. Obrazovao se u školama u Tajlandu, Velikoj Britaniji i Australiji. Kao i većina muškaraca u kraljevskim obiteljima, završio je vojnu školu, Royal Military College u Canberri, no za razliku od drugih takvih slučajeva, gdje je to obično više stvar tradicije, on je doista djelatna vojna osoba. Od 1975. je aktivni časnik Kraljevske vojske Tajlanda, bio je vođa Kraljeve tjelesne garde, a ujedno je i kvalificirani vojni pilot i pilot helikoptera (osobno posjeduje dva Boeinga 737). Sedamdesetih je godina aktivno sudjelovao u borbama protiv komunističke gerile na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, uz granicu s Laosom, kao i uz kambodžansku granicu u doba Crvenih Kmera. Ima čin generala Kraljevske vojske, admirala Kraljevske mornarice i generala zbora (air chief marshall) Kraljevskog zrakoplovstva. Posljednjih godina, kako se zdravlje njegova oca pogoršava, a on postaje sve bliži preuzimanju prijestolja, vojne mu uloge postaju sve ceremonijalnije. No osim te prilično uzorne vojne karijere prestolonasljednik je u privatnom životu prilično nemoguća osoba. Budući da u Tajlandu do ustavnih promjena 1974. nije bila moguća sukcesija po ženskoj liniji, Vadžiralongkorn je znao da nema konkurenciju za nasljedstvo (nema ni braće ni bratićâ). Ta kombinacija jedinstvenosti, kao možda i psihičkog pritiska na dječaka za koga se od malih nogu znalo da će biti kralj, rezultirala je prgavom i bahatom osobom, koja je usto vjerojatno i poprilično iskompleksirana vlastitim izgledom (ako pogledate njegove slike bez vojne uniforme, izgleda kao tipično „dete kreten“, tj. razmaženi klinac koji je predodređen da bude kralj), a zbog zakona lčse majesté nikada nije bio ozbiljno izvrgnut nikakvoj kritici – dapače, životno mu je iskustvo potvrdilo da kad god ga netko i pokuša nagaziti, taj netko završi u zatvoru, zahvaljujući tako uređenom sistemu. Princ je navodno ozbiljan kockar, a njegove kockarske dugove dugo je vremena sanirao čovjek s kojim je princ imao i drugih poslovnih veza – fanfare, molim – Thaksin Šinavatra. Ironija je da Šinavatra ima politički prilično zategnute odnose s kraljevskom obitelji (ili možda baš zato). Vadžiralongkorn je ekscentrična, nepredvidiva i nagla osoba, koju mnogi stručnjaci smatraju nesposobnom vladati. U dvoru bliskim krugovima ga preziru, ali ga se i boje. Kao primjer ekscentričnosti recimo da je svom pudlu, nazvanom Fufu, dodijelio čin generala zbora u Kraljevskom zrakoplovstvu. Fufu je uginuo ove godine, te je kremiran sa svim kraljevskim počastima. Vadžiralongkorn se ženio tri puta. 1977. oženio se svojom sestričnom Soamsavali Kitijakara, kćeri Sirikitina starijeg brata. U braku je dobio jednu kćer. Istovremeno se spetljao i s glumicom Juvadhidom Polpraserth, s kojom je imao čak petero djece – njihov najstariji sin je malo manje od 9 mjeseci mlađi od njegove kćeri sa Soamsavali, što znači da ju je varao dok je bila u visokoj trudnoći. Soamsavali je međutim odbila dati mu razvod, uslijed čega je uslijedilo 14 godina natezanja po sudovima, pri čemu je Vadžiralongkorn potpunu odgovornost za propast braka prebacivao na Soamsavali, a ona na te optužbe nije mogla odgovoriti zbog zakona lčse majesté. 1994. Vadžiralongkorn je oženio svoju dugogodišnju ljubavnicu Juvadhidu, a podršku tom braku dali su kralj i kraljica majka, ali ne i kraljica (jest da joj je sin, ali ova joj je nećakinja, a definitivno je manja gnjida od njega). Usput je Juvadhidi dao čin bojnice u Kraljevskom zrakoplovstvu. No samo dvije godine kasnije ona je pobjegla u Veliku Britaniju, našto je Vadžiralongkorn uokolo palače postavio plakate kojima ju optužuje za preljub s jednim drugim visokim časnikom Kraljevskog zrakoplovstva. Naposljetku je uspio dovesti njihovu najmlađu kćer natrag u Tajland, dok je Juvadhidi i sinovima oduzeto tajlandsko državljanstvo i sve plemićke titule, te danas žive u SAD-u. 2001. Vadžiralongkorn se oženio sa Srirasmi Suvadi, pučankom koja je radila za njega od 1992. Tu je i njemu već bilo jasno da to nije popularan potez, pa je taj brak tajio iduće 4 godine, sve dok nije rođen sin Dipangkorn Rasmidžoti, koji je tako postao prestolonasljednik. 2009. izbio je skandal kada je procurila privatna snimka s rođendanske proslave već spomenutog Fufua, na kojoj se vidjela Srirasmi, odjevena isključivo u tange, kako hrani psa tortom, te potom leži na podu pored njega i jede tu istu tortu. Iako su kraljevski cenzori poduzeli sve da snimka nestane, ipak je podigla veliku buru, ponajprije u pogledu raskalašenog života prinčevskog para. U prosincu 2014. princ je podnio zahtjev za razvod, a Srirasmi i njezin sin lišeni su svih plemićkih titula, pa tako ni Dipangkorn vjerojatno više nije prestolonasljednik (taj je dio još nejasan). Što se tiče anketa (koje su jasno poluslužbene, zbog lčse majestéa), mnogi bi Tajlanđani radije na prijestolju vidjeli njegovu mlađu sestru Maha Čakri Sirindhorn, mnogo omiljeniju i normalniju od svoga brata, iako također bez djece. U svakom slučaju, tajlandskoj se monarhiji u idućoj generaciji crno piše. Vjerojatno zato Bhumibol odbija umrijeti…

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.