Veliki bijeli slon

Okolica Kančanaburija nudi nekoliko prilika za izlete, ali ako nemate vlastiti prijevoz nije baš praktično oslanjati se na javni prijevoz koji je dosta neredovit i rijetko ćete imati prilike vidjeti više od jedne atrakcije dnevno. Stoga ostaje mogućnost uplaćivanja nekog od agencijskih izleta, na što sam se ja na kraju i odlučio. Nakon što sam eliminirao izlete koji u svom programu imaju Hellfire Pass, jer mi je bilo blesavo dva dana zaredom dolaziti na isto mjesto, čak i ako bi mi dobro došlo još malo vremena da obradim čitav lokalitet kako spada, ostali su mi izleti s posjetom nacionalnom parku Eravan, jednoj obližnjoj spilji, farmi slonova s jahanjem istih, te povratak dijelom pruge uz fotografiranje pokraj legendarnog mosta. Slonove sam također izbacio iz već spomenutih moralnih razloga (ako si već racionaliziram zašto jedem meso, mislim da stvarno ne trebam racionalizaciju zašto jašem slona – slično je i s tigrovima u obližnjem Hramu tigrova, s kojima se možete fotografirati, ali tigrovi su zapravo pod teškim sedativima), tako da je ostao nacionalni park Eravan, točnije njegovi slapovi. Ironično, Eravan je dobio ime prema troglavom bijelom slonu iz hinduističke mitologije, tako da se ipak nisam riješio slonova.
Kombi me pokupio ujutro u 8 ispred smještaja, potom smo još skupili desetak drugih turista – jedan par iz Nizozemske, jedna starija ženska ne znam odakle, te dva para iz Izraela, jedan od njih još i s djecom, kćeri od kojih 16 i sinom od kojih 13. Ovaj potonji par su zapravo Rusi iz Izraela, što znači da su često prebacivali kodove – otac i majka međusobno gotovo samo ruski, djeca roditeljima ivrit, a ovi njima natrag ruski. Imali smo i vodičicu, Tajlanđanku, koja čini se također znade ivrit, jer se lijepo sporazumijevala s njima.
Nacionalni park Eravan jedan je od 7 nacionalnih parkova u provinciji Kančanaburi. Naime, čitav Tajland ima nešto više nacionalnih parkova nego Hrvatska – njih 127. Iako, mnogi su to samo po imenu, ali ne i po stupnju zaštite prirode budući da je ilegalna sječa šuma još uvijek problem. Park obuhvaća 550 km2 i uglavnom je koncentriran na niz od 7 vodopada okruženih bujnom šumom s još 4 spilje u blizini. Čitava staza koja vodi uz vodopade dugačka je oko 2 km, u gornjem dijelu malo zahtjevnija budući da ima dosta stijenja preko kojega se potrebno pentrati. Po dolasku u park dobili smo oko 3,5 sata slobodnog vremena, što je većina grupe iskoristila za kupanje. Ja sam doduše uzeo opremu, ali nisam baš bio osobito ozbiljan u nakani da se bućnem u planinski vodotok. Ipak je to neznatno hladnije od 34 stupnja. U bazenčićima ispod slapova, barem na nižim nivoima, gdje je voda dovoljno duboka da biste se uopće mogli okupati, žive i ribe, poprilično velike, koje vam jedu mrtvu kožu sa stopala dok plivate. Dakle imate besplatno ono što sam ja dobio u Siem Reapu, samo nema pive uz to.
Put uz slapove vodi kroz tropsku kišnu šumu. Kad slušate priče o džungli kod kuće, zamišljate si neprohodan gustiš, komarce, bube, zvijeri, zmije, silnu vlagu, majmune koji skakuću uokolo… Onda dođete u jednu takvu i to u kišno doba godine. Ima komaraca, ima i vlage, koja je više izmaglica, budući da je oblačno. Ima i majmuna, ali ja ih nisam vidio (vole krasti vašu hranu ako ju kojim slučajem ostavite nenadziranu). Ima i lijana koje vise s drveća. Ali sve u svemu, dojam nije puno drugačiji od neke šume u Gorskom kotaru. Gorski kotar s lijanama i majmunima. Kada slušam priče o izgradnji Pruge smrti i znam da se to događalo u ovo doba godine, zvuči mi nevjerojatno da je bilo toliko mučno. Tim više jer imam osjećaj da su preostala dva godišnja doba – sušno i hladno – još podnošljivija za rad. Daleko od toga da omalovažavam napore na izgradnji pruge, ali kad pomislim da i ja nosam uokolo svoje ruksake na plus 40 i vlazi 100% (ne kroz šumu, doduše), zaključujem da se očito i ja naprežem više nego što je uobičajeno. A to znači da sam kul ako to mogu. :D Ne, ozbiljno, budući da se meni ovaj put praktički odmotava korak po korak, ja nemam neki osjećaj da radim neki osobiti pothvat, i čini mi se da bi to mogao svatko tko ima dovoljno vremena i novca. Tek kad shvatim da sam ja tako korak po korak došao do Tajlanda, do kojega se iz Europe leti 10 sati, onda shvatim da to ipak jest pothvat, čak i ako nema nekakvih vidljivih skokovitih napredaka (s izuzetkom nekoliko izazovnih situacija, poput prolaska kroz Beludžistan ili puta kroz Kinu bez znanja kineskog). Svejedno, za osobu koja se ne odlikuje osobitim stupnjem snalažljivosti, ovaj put prolazi začuđujuće glatko.
Uspon uz pojedine terase slapova međutim ne prolazi glatko – nakon što sam prošao šestu razinu, put do sedme vodi kroz plitak bazenčić, pa onda preko još nekoliko stijena, i tako ne znam dokle sve, budući da ne vidim odande gdje stojim. A ako uđem u vodu, moje će ionako već skliske natikače postati još skliskije, čime riskiram oklizavanje noge na stijeni. Da stvar bude još gora, upravo počinje kiša. Odustajem od sedmoga nivoa, vodičica nam je još na početku rekla da je on ionako trenutno gotovo bez vode, tako da vrlo vjerojatno ne propuštam ništa osobito, iako je osjećaj loš – došao sam u Rim, a nisam vidio papu (kad smo već kod toga, i to je istina – bio sam čak dvaput u Rimu, ali od pape ni p).
Put gore, put dolje i pisanje dijela dnevnika uspjeli su mi ubiti ta 3,5 sata, tako da na vrijeme stižem na ručak u restoran na parkiralištu. Uzimam pad thai s piletinom, a za desert dobivamo voćnu salatu od ananasa i lubenice. Na ovom sam putu vjerojatno pojeo lubenice koliko nikad dosad u životu, budući da ju inače ne volim i ne uzimam ju kad mogu birati. No ovdje ju često uvaljuju u voćne salate, dobijete ju i uz hotpot… Nakon ručka kombijem odlazimo do stajališta Tham Krasae na pruzi između Kančanaburija i Nam Toka, gdje se grupa razdvaja – izraelsko-ruska obitelj odlazi jahati slonove, a mi ostali odlazimo obići jedan drveni most na trasi pruge, kao i obližnju spilju Krasae, unutar koje se nalazi malo budističko svetište s kipom zlatnog Buddhe. I taman kad smo obišli spilju i krenuli još malo niz prugu kako bismo bolje osmotrili most, zvižduk vlaka nas upozorava da nam je vratiti se (kroz samoću, muk/sve je bliži huk/željeznicu bljuje već daljina). Prvotni je plan bio vožnja željeznicom kojih pola sata, potom reunifikacija s Rusožidovima i nastavak puta kombijem do Mosta na rijeci Kwai (inače, samo još jedna jezična opaska – rijeka se dakle zove Khwae, tj. „pritoka“, ali i riječ kwai postoji u tajskom jeziku i znači „bivol“). No kako neki iz naše skupine nastavljaju kasnije popodne put za Bangkok, vodičica zaključuje da je brže ako ostanemo u vlaku skroz do Kančanaburija, odnosno do stajališta odmah pored mosta, tamo se skinemo dolje, ona nam malo prodivani o mostu i pruzi, te potom štura u hotel po stvari. Tako i bi. Iako se preko mosta može i hodati (zahvaljujući tomu što je željeznički promet preko njega vrlo rijedak – doduše, postoji izletnički vlak koji ide amo-tamo svakih pola sata), mi smo ostali samo na jednoj strani, gdje je razgledna terasa (iako je pogled bolji iz malog kineskog hrama na drugoj obali – dijelom i zato što je on smješten na obali rijeke, pa ga most nadvisuje, a i u popodnevnim satima sunce manje smeta za fotografiranje).
Most preko rijeke Mae Klong službeno se zvao most 277 i zapravo je riječ o dvama različitim mostovima. Prvi, drveni, sagrađen je u veljači 1943., ali ga je kasnije odnijela nabujala rijeka. Popravljen je. Betonsko- je čelični most sagrađen u lipnju 1943. nekoliko desetaka metara uzvodnije. 23. siječnja 1945. most je trebao postati prva meta u povijesti gađana projektilima s preciznim navođenjem, no napad je odgođen zbog lošeg vremena. Taj su napad trebali obaviti Amerikanci, no na kraju je oba mosta 13. veljače bombardiralo Kraljevsko britansko zrakoplovstvo, omogućivši tako jedno od legendarnih pitanja iz Kviskoteke: „Most na rijeci Kwai izgradili su Britanci, a srušili…?“ (Britanci) Odmah se prionulo obnovi, i do travnja je drveni most bio u funkciji. 3. travnja 1945. ponovno je bombardiran – ovoga puta Amerikanci. Obnova je sada trajala do kraja svibnja, kada su oba mosta ponovno stavljena u funkciju. Ne zadugo – 24. lipnja dogodio se novi i posljednji napad Britanaca na most, čime je on izbačen iz prometa do kraja rata (dakle ipak pitanje iz Kviskoteke vrijedi). Prilikom obnove pruge do Nam Toka, pedesetih godina, pomoću japanskih reparacija izgrađena su središnja dva čelična luka oštećena u napadu. Most otada stoji, dok je njegov drveni sudrug uklonjen.
Naš je izlet ovdje gotov, kombi koji se u međuvremenu pojavio razvest će nas po našim smještajima, a ja imam večer za odmoriti se, pofriškati se i potom opušteno otići do grada na večeru. Ovaj puta idem u jedan restoran na koji sam slučajno naletio, izgleda dobro, hrana obećava, imaju raznolikijih specijaliteta za razliku od uobičajene sheme „pad thai – kari“. Prvo jedan šejk od paradajza, celera, limuna i mrkve da mi otvori apetit, zatim neka salata od prženih rezanaca, sojinih klica, cashew oraščića i đumbira s medom, pa potom neka piletina s rižom, povrćem i začinima u nečemu što liči na palačinku. Za desert su šnite manga u vrućem mlijeku s jajetom. I dok sam ja očekivao po jelovniku da će to jaje biti nešto poput šatoa, dobivam zapravo jaje na oko koje je dakle odozgo preliveno mlijekom i mangom. Okus u najbolju ruku čudan. Ali što je tu je, večera nije bila loša, a i uspio sam razlučiti koje je koje jelo, što je napredak u odnosu na prethodne večeri.
Boravkom u Kančanaburiju, tj. izletom do Hellfire Passa najviše sam se približio Hrvatskoj u zadnjih nekoliko mjeseci – praktički preko brda je Mijanmar, a to je već uz Indiju, a od Indije imate još samo Pakistan, Iran i Tursku, s tim da Bugarsku i Srbiju ne treba ni računati, to je tren oka – gotovo kao da sam došao do Šida. A sad se okrećem i nakon Bangkoka konačno krećem ozbiljno na jug, prema ekvatoru, dosta je više bilo te sjeverne polutke, 36 godina sam već na njoj. Bit ću još oko mjesec dana, istina, ali vrijeme je za zaokret kursa koji pratim od Ho Chi Minha. Rekao bih da me zovu topli krajevi, ali na 40 stupnjeva koliko je sada ovdje mislim da ću se ograničiti samo na „južniji krajevi“ – Rossov ledeni šelf, otočje Kerguelen i sl.