Vijetnamska Kina

Ime Phan Thi Kim Phuc vjerojatno vam ne znači mnogo, čak ni ako ste prilično obrazovana i načitana osoba. Istovremeno, ako ste obrazovani i načitani, sva je prilika da ste imali prilike vidjeti Kim Phuc, i to kao od majke rođenu. Phan Thi Kim Phuc danas je 52-godišnja Kanađanka, spisateljica i UN-ova ambasadorica dobre volje. 8. lipnja 1972. Kim Phuc je bila devetogodišnja djevojčica u selu Trang Bang u Južnom Vijetnamu, selu koje su bile napale i zauzele sjevernovijetnamske snage. Iznenada su se pojavili južnovijetnamski avioni i selo zasuli napalmom. Skupina civila i južnovijetnamskih vojnika počela je bježati pred napalmom prema dijelu sela pod kontrolom Južnovijetnamaca. U tom su času piloti skupinu ljudi zamijenili za vijetkongovce i ošinuli napalmom po njima. Maloj Kim Phuc vatra je zahvatila odjeću, te ju je ona strgnula sa sebe, nažalost nesvjesna da joj je već i koža zahvaćena. I dok je tako gola trčala seoskim putem, vičući Nong qua, nong qua! („Prevruće, prevruće!“) pred njom se iznenada stvorio Nick Ut, fotograf Associated Pressa i okinuo fotografiju koja će kasnije postati poznata pod imenom „Užas rata“ i dobiti Pulitzerovu nagradu, te postati jedna od najpoznatijih fotografija u povijesti. No Ut je naravno prvenstveno bio čovjek, tako da je trenutak nakon što je uhvatio kadar pružio pomoć unesrećenoj Kim Phuc (kojoj su u napadu ubijena dva rođaka) i još nekolicini djece, pozvavši helikopter koji će ih evakuirati iz područja napada. Kada je Kim Phuc došla u bolnicu, liječnici su zaključili da su njene ozljede preteške i da vjerojatno neće preživjeti. No nakon 14 mjeseci u bolnici i 17 operacija transplantacije kože, Kim Phuc je otpuštena i vratila se kući. Kraj rata dočekala je u svom selu, kasnije je studirala medicinu, no vlasti su ju uklonile s fakulteta i koristile kao propagandnu ikonu. 1986. dopušteno joj je da nastavi studij i to na Kubi. Tamo je upoznala Buija Huy Toana, također Vijetnamca, svoga budućeg supruga. Par se vjenčao 1992. i otišao na medeni mjesec u Moskvu, no tijekom tehničkog slijetanja na Newfoundlandu, kako bi avion dopunio gorivo, napustili su avion i zatražili politički azil u Kanadi, što im je dozvoljeno. 1997. Phan Thi je postala kanadskom državljankom, položivši test s najvišim ocjenama. Osnovala je zakladu kojoj je cilj pomagati djeci žrtvama rata, a o njezinom je životu napisana i biografija Djevojka na slici: Priča Kim Phuc, fotografija i Vijetnamski rat. I dalje je u kontaktu s Nickom Utom (koji je i sâm bio vrlo mlad u doba nastanka fotografije, imao je samo 21 godinu), a i susrela se s kirurzima koji su joj spasili život, kao i s mnogim vijetnamskim veteranima. Kaže kako je oprostila svima koji su odgovorni za ono što joj se dogodilo, jer jedino oprostom se može ići dalje u životu.
Zanimljivo je da je Nixon isprva vjerovao da je fotografija lažna, dok su u AP-u bili nevoljki oko njenog objavljivanja, budući da uključuje golotinju i to sprijeda. Naposljetku su ipak prihvatili njenu objavu, čak i na naslovnici New York Timesa. Priča Phan Thi Kim Phuc ostaje još jedno tužno svjedočanstvo o uništenom djetinjstvu i cjeloživotnim posljedicama uslijed jedne pogrešne odluke u ratu.
Moj dan pak uključuje još jedan relativno kratak pomak južnije niz vijetnamsku obalu, do Quang Ngaija. Prethodnu mi je večer bilo rečeno da će me oko podneva autobus pokupiti ispred moga hotela, i da budem tamo kojih 15-ak minuta ranije. Umjesto autobusa, pojavio se tip na motoru koji je rekao da će me prebaciti. Kako, imam ogromnu prtljagu, a motor je manji od uobičajenog? Hodat ću. Ne, predaleko je. OK, dajem mu manji ruksak, a veći ostavljam na leđima. Ne, nije dobro, težinom ću pretezati unatrag i mogli bismo se dići na stražnji kotač. Na kraju on stavlja veliki ruksak između sjedala i upravljača, usput odvalivši jednu od sklopki na upravljaču (mislim za žmigavce). Ruksak mu stoji taman tako da ne može gledati preko njega, nego mora pored. Ja sjedam iza, na glavi imam svoju kapu i preko nje šešir. Budući da se moram objeručke držati za šipku iza sebe, ne mogu pridržavati šešir, osim povremeno ga zakratko popraviti, pa se nadam da će vrpca ispod brade izdržati. Da stvar bude bolja, tipu još zvoni i mobitel, i naravno da će se javiti, i naravno da će razgovor trajati dok on vozi. Bilo je to 5 minuta u kojima se čovjek zapita zašto sada nije u nekom kafiću na Jadranu gdje bi mogao u miru kartati belu, nego drži glavu u torbi (moj vozač gotovo doslovce drži glavu u torbi) i jurca s nekim luđakom po Vijetnamu. Srećom, za otprilike 5 minuta dolazimo do jednog kombija kojim nastavljam put prema Quang Ngaiju. Iako mi je rečeno da put traje oko 3 sata, došli smo za manje od 2 sata, jer je vozač vozio kao luđak, često ulijećući u škare, pretječući u trećoj traci i slično. Glavna državna cesta u ovom je dijelu prilično neravna, ili kombi ima toliko loše amortizere, no bilo je poprilično skakutanja na sjedalima. Po dolasku u Quang Ngai ovaj iskrcava moju prtljagu i ostavlja je na cesti (doslovce na cesti, dakle na kolniku) da ju ja pokupim. Uprćujem prtljagu na leđa i krećem na hod od skoro 3 km do svoga hotela. Iako isprva nisam osjećao vrućinu, dok sam došao do hotela doslovce sam se cijedio i mogao sam vidjeti kako znoj izbija iz mene.
Quang Ngai je gradić koji nije dotaknut međunarodnom turizmom, što ima jednu vrlo vidljivu posljedicu – gotovo nitko ne zna engleski. Od toga sam se u zadnja tri tjedna poprilično odvikao, tako da mi se sada vraćaju kineske frustracije nemogućnošću komunikacije. Prijava u hotel je relativno jednostavna, problemi će početi kasnije. Soba je osrednja, a najveći je problem što je prljava, naročito po zidovima. Zidovi izgledaju kao u onom vicu „Prije vas je ovdje živio jedan kemičar“. Puni su mrlja nepoznatog porijekla, po kutovima se nazire plijesan, iza kreveta vidim svu hrpu smeća nikad usisanog, i prilično krupnog (čak jedan štapić za čišćenje ušiju)… Prednost je da soba ima opskrbljen minibar. Uzimam limenku nečega za što sam mislio da je kava, sve dok idući dan neću shvatiti da unatoč kavolikom okusu to piće zapravo u sebi sadrži „white fungus“ (kakve god to gljive bile) i ptičje gnijezdo (pretpostavljam da je to riječ o onim lastavičjim gnijezdima od kojih se radi juha – inače, to zapravo nisu lastavičja, nego gnijezda jedne vrste čiope, a ona ih radi od vlastite skrutnute sline; riječ je o jednoj od najskupljih prehrambenih namirnica uopće, zato mi je čudno da ih koriste u ovome, pa makar i samo komadić). Okus uopće nije toliko loš koliko bi čovjek očekivao, kažem da je mene prevario.
Nakon što sam se otuširao i došao k sebi, te dovršio zapis koji nisam mogao pisati u poskakujućem kombiju, moram prvo riješiti kartu za dalje, kako ne bih zaglavio ovdje dulje od planiranih dva dana. Rezervirao sam jednu noć i namjeravao nastaviti iduće večeri noćnim busom za Dalat. Spuštam se na recepciju i tek tada uviđam razmjere potpunog neznanja engleskoga kod recepcionarke. Iako mi je rekla da bus ide oko 4 popodne, kada sam ju pitao gdje se kupuju karte, nastala je blokada. Točnije, ona je krenula zvati taksi. Kasnije ću ustanoviti da to nije bila blokada, nego linija manjeg otpora, spojena s već poznatom predrasudom „turisti ne mogu hodati“. Kolodvor je od hotela udaljen kojih 3 km. Mene je samo zanimalo da mi potvrdi kupuje li se tamo karta (jer mi je prvo pokazala prema glavnoj državnoj cesti, u smislu, tamo prolazi autobus i tamo ga trebam pričekati – zato sam ju i pitao gdje se onda kupuje karta). Uz pomoć Google prevoditelja smo uspjeli doći do toga da će mi ona pozvati taksi koji će me prebaciti do kolodvora da kupim kartu. Ne dolazi u obzir, taman posla da iskrcam kojih 100 000 na taksi, a vremena za hodanje barem imam. U međuvremenu se na horizontu počelo i oblačiti, možda se malo rashladi vrijeme. Na kraju ona popušta i dozvoljava čudnom strancu da ode pješice do kolodvora. Dotamo mi treba oko sat vremena, put je skroz ravan uz uobičajene vijetnamske probleme kao što je zakrčenost pločnikâ motociklima, štandovima i ostalim. Kada dođem do kolodvora utvrđujem da ni tip u prodavaonici karata ne zna engleski. On mi pak ispisuje da autobus polazi u 1?.30. Na mjestu upitnika nalazi se nešto što može biti i 7 i 8. No on sad ne razumije moje pitanje kojim želim da mi to razjasni. Nekako uspijevam doznati da je u pitanju ipak 17.30. Potom ga pitam kada je autobus u Dalatu. Ne kuži pitanje. Google prevoditelj, ne kuži ni to. Pa idiote, intuicijom možeš zaključiti što te pitam! (Inače, primijetio sam da to ni u Kini nisu kužili. Nije li to logično pitanje?) Pokazujem na 17.30 na papiru i kažem „Quang Ngai.“ Potom kažem „Dalat“, i s upitnim pogledom pokazujem na ručni sat. Izgleda da je shvatio, kaže da je očekivani dolazak oko 6.30. Još provjeravam s rečenicom „Znači, treba 13 sati do Dalata?“, on oduševljeno kima, shvatio je ovaj put. Super, karta košta 230 000 donga (jeftinije od današnje vožnje), dolazak u 6.30 čak i nije prerano za vijetnamska mjerila (Vijetnamci su ranoranioci, vjerojatno zato što im rano pada mrak, pa im je čitav bioritam pomaknut na ranije), uštedjet ću jedno spavanje u ho(s)telu, nadam se samo da je bus malo udobniji (a kad se ja nadam, to je obično jalovo).
Izvrsno, sad još samo večera. Nalazim neki vegetarijanski restoran koji ima dobre recenzije na TripAdvisoru (točnije, ima jednu recenziju, kao i preostala tri restorana u gradu – ovo je stvarno crna rupa), naravno da ni tu ne znaju engleski, a meni je preveden pomoću Google prevoditelja, tako da su neka jela vrlo kriptična – tofu windsurfing, npr. Uzimam juhu od kokosa (s raznim povrćem, lotosovim sjemenkama i sl., serviranu u izdubljenom kokosu), seitan u umaku od gorušice (s bok choijem i drugim povrćem). Deserte nemaju, iako sam se baš nabrusio na tofu s durianom. Uzimam još jedan jogurt s ledom za piće. Cijena je 135 000 donga, pristojnih 6,5 dolara za vegetarijansku večeru. I potom se šećući vraćam do hotela. Quang Ngai je pogled u onaj Vijetnam kakav je bio prije masovne provale zapadnog turizma, iako grad ima sve elemente životnog standarda današnjeg modernog Vijetnama. Čak su u blizini navodno otkrivena nalazišta nafte tako da je to dalo dodatni impuls razvitku ove provincije iz koje se dosada uglavnom odlazilo. Centar grada je lijepo uređen, s palmama i decentnom svjetlošću, a zapravo taj nedostatak turista uopće nije nedostatak, dapače, osvježenje je. Još jedino kada ne bi za sobom povlačio neugodnu posljedicu neznanja stranih jezika – ispada da Vijetnamci uče strane jezike samo ako im se to turistički isplati.
Izmoren vrućinom oko 11 sati sam već posve mortus, a i bolje da sutra krenem ranije s programom, oko 4 bih već trebao krenuti iz hotela…