Radosti putovanja - drugi dio

Eto, nakon noćnog vlaka Beograd-Sofija, konačno je i ovaj naslov dobio drugi nastavak. Pa i nije loš prosjek, svaka tri i pol mjeseca. Već vidim kako bi se idući mogao odnositi na neke trajekte po Indoneziji, a onaj nakon toga na let kući.
Ostavili smo me dakle na kolodvoru u Guiyangu, gdje moram provesti vrijeme od 10 navečer do malo prije 4 ujutro. Sretan što imam kartu ne razmišljam o tome na što će putovanje ličiti, prijeći ću taj most kada do njega dođem (dakle, tek za par sati). Sada mi je primarno naći mjesto gdje ću se smjestiti i pronaći utičnicu na kojoj ću napuniti mobitel. Ulazim u kolodvorsku zgradu, rješavam uobičajenu sigurnosnu proceduru, te potom krećem na prvi kat, gdje je čekaonica. Kružim uokolo cijele čekaonice, nigdje nema utičnice. Sve dok napokon ne pronađem poslovicu nekakvog telekoma, štoli, koja je zatvorena, ali unutra se nalazi niz visokih stolova uz koje se može sjediti, a svaki od tih stolova ima na sebi niz utičnica. Ali nijedna od njih ne radi. Očito su na odlasku prebacili osigurač. Selim se dalje, do jednog kafića, gdje je ista situacija. Odlazim na drugu polovicu kata, gdje je još jedna, malo praznija čekaonica. Ni ovdje nema utičnice. Razmišljam čak da isključim neki od reklamnih panoa i ubacim punjač, ali oni su spojeni nekakvom posebnom žicom koja izlazi iz obične rupe u zidu. Odlažem stvari i hodam uokolo s punjačem i telefonom, te pitam jednu čistačicu (točnije, zdvojno pokažem to što imam u rukama uz upitan pogled). Ona mi pokazuje da u muškom WC-u ima jedna utičnica. Sjajno, uštekavam mobitel, selim stvari bliže WC-u, mali ruksak na koji moram više paziti odnosim sa sobom u WC, veliki ostavljam (htio bih vidjeti tog mazohista koji bi želio ukrasti 20 kila odjeće i kojom bi se brzinom udaljio s mjesta događaja s obzirom na težinu ruksaka).
Idila međutim ne traje dugo. Nakon oko sat vremena (mobitel se od 5% uspio napuniti na 29%) oni zatvaraju taj dio kata, tako da se moram vratiti u onaj prethodni. A tamo, utvrdili smo, nema utičnica. Osim ako i ovdje ne pokušam s WC-om. Pokušavam. Utičnica postoji, ali – ne radi. Sada mi je jasno zašto svi Kinezi imaju sa sobom powerbankove. Nije mi jasno, u što uštekavaju usisivače i inu opremu koja im treba u ovakvim halama? Nemaju usisivače, to ću kasnije doznati, nego onaj parni čistač koji izgleda kao rolba i koji ima vlastiti motor.
Nakon još kojih sat vremena zatvaraju i tu drugu čekaonicu. Moram na drugi kat, tamo je cjelonoćna čekaonica. Kupujem jedne od onih instant rezanaca, nisam ništa pošteno jeo cijeli dan, a nije da mi je baš bilo do jela. Tražim neke manje ljute, ali to je teško, sve je ili spicy ili chilli. Napokon mi se posrećuje, jedni mi izgledaju kao da nema nikakve papričice unutra i za divno čudo u pravu sam. Na katu iznad ista priča s utičnicama, samo što ih ovdje nema ni u WC-u. I ovdje se nalazi nekakva prodavaonica mješovite robe, pa se vrzmam onuda i vidim da je blagajna uštekana u produžni kabel koji ima još par slobodnih mjesta. Pitam tipa na blagajni može li možda…može. Uf, spasio sam se, informacije za doći do hostela u Guilinu su mi na mobitelu, ako rikne (a riknuo bi za tih 18 sati s 25%) mogu se slikati.
Slijedi nezanimljivih dva i pol sata, mobitel se napunio do 90%, u međuvremenu se vrijeme polaska vlaka pomiče, tako da ne polazimo u 3.46 nego u 4, pa u 4.10… Napokon nas pripuštaju u vlak. Vlak spaja Kunming (glavni grad Yunnana) i Fuzhou (u Fujianu), što znači da prelazi čitavu južnu Kinu poprijeko. Ne znam koliko mu treba za tu rutu, ja bih rekao oko dva dana. Vagon je naravno pun. Smještam se opet pored WC-a, nemam mjesta ni za odložiti prtljagu na police. Sa svake strane hodnika je po jedan WC i pored toga jedna niša s umivaonikom. U jednu se nišu smjestila mlađa žena s kćeri i drugim djetetom u zavežljaju na leđima, ali ona je barem ponijela nekakav stolčić na kojem sjedi. Ja nemam ništa. Mogu stajati ili čučati. Eventualno izvući vreću za spavanje pa sjediti na njoj kao zavežljaju. Mislio sam stati pored vrata vagona, na strani suprotnoj od one na koju smo ušli, ali tamo je već neki tip, napravio si je svoj mali log i spava u fetalnom položaju.
Vlak kreće, a ja sam začudo dosta budan, popio sam jedan čaj prije polaska. Gledam ljude u vlaku. Ovo je južna Kina i ljudi su poprilično drugačiji. Nakon pet i pol tjedana u Kini optika mi se dovoljno izoštrila da razlikujem različite tipove izgleda u onome što se kolonijalistički i rasistički zove „žuta rasa“. Na početku, u Xinjiangu, Ujgure je bilo lako raspoznati – oni izgledaju kao i drugi srednjeazijski narodi, jesu kosooki, ali inače su njihove crte lica prilično europske, imaju jake očne lukove i općenito puno robusnije lice. Kinezi su puno gracilniji, a njihove očne duplje su puno pliće, tako da izgleda da im oči stoje više „van“. Tibetance isto nije problem prepoznati, njihova bakrenasta koža podsjeća na južnoameričke Indijance. A ovi ovdje u vlaku uglavnom liče na Vijetnamce i Burmance. Lica su im još gracilnija od onih kod Han Kineza, često imaju jake jagodične kosti i upale obraze (Kinezi obično imaju okrugla, podbuhla lica) i tanje usne (Kinezima su dosta ispupčene), a i koža im je tamnije, pomalo žućkaste nijanse (i eto nam žute rase). Ukratko, mnogo je lakše uočiti razliku između Han Kineza i nekog od ovih naroda s juga Kine nego između Han Kineza i Japanaca ili Koreanaca.
I onda dolazim na ideju. Pored umivaonika je netko odložio nekakav metalni škaf, izgleda kao manja kanta za smeće, prazna. Uzimam to čudo, okrećem ga naopako i sjedam na njega. Skutrio sam se, privukao ruksak, ali ne mogu tako spavati. Dodatni problem predstavlja propuh koji vuče kroz vlak. Ništa nije otvoreno, ali radi klima, koja valjda stvara nekakav zračni vrtlog koji pogotovo u ovom uskom prolazu na mahove propuše do kosti. Vani sviće. Već je oko pola 6 ujutro. I onda kreće. Jedan za drugim, ljudi dolaze obaviti jutarnju higijenu. Budući da je kraj drugog umivaonika majka s dvoje djece, a ovdje laowai koji i inače izgleda čudno, jasno je koga će inkomodirati. OK, razumijem važnost jutarnje higijene, ali ovo je vlak, izvanredne okolnosti. No ne – svi oni idu prati zube, i to ih peru školski, po 5 minuta. Potom još umivanje, svi na isti način – ne kao mi, vodu u skupljene ruke pa na lice, nego uzmu ručnik, natope ga vodom i onda urone lice u njega. I tako njih 5 zaredom. A ja čekam. Ne brine to njih, konfucijanska etika, pustiti nekoga da čeka nije sramota.
Napokon spas! Dolazi neki veći grad i dosta ljudi izlazi. Nalazim prostor na polici za veliki ruksak, a nalazim i mjesto za sjesti, te rapidno tonem u san. Bude me za nekih 2-3 sata, neka majka s kćeri, koje imaju kartu točno za to mjesto na kojem ja sjedim. Vlak se u međuvremenu opet napunio, sva sjedala su puna, a ljudi stoje po prolazu. I ja moram stajati na prolazu, to je jedino raspoloživo mjesto. Da stvar bude gora, stalno netko prolazi amo-tamo, gura se kroz nas koji stojimo, pa onda još i catering s kolicima (frajer koji prodaje voće ima izuzetno neugodno metalno režanje umjesto glasa – zamislite Toma Waitsa u ulozi piljara, nešto slično tomu (ili Tomu?)). Ta agonija traje još oko sat vremena, dok se vlak konačno nije ispraznio dovoljno da mogu dobiti ne mjesto, nego čitavu klupu za sebe. No tu sam već preumorio (kako bi se to reklo? Ekvivalent od „pregladnio“, kada si toliko umoran da više ne možeš ni spavati.), pa sam samo sjedio i promatrao krajolik, a onda odlučio opisati jučerašnju agoniju. U međuvremenu je opet prošao catering, pa sam se odlučio za koliko-toliko pošteni obrok – pladanj s nekoliko pretinaca u kojima su: riža, neko pirjano povrće i meso, salata koja liči na bok choi, dimljeni tofu, kajgana i šunka, te nekakvo pohano meso na štapiću. Za 20 juana, sasvim pristojno.
Krajolik kroz koji se vozimo već pokazuje značajke onoga radi čega se i dolazi u Guilin i okolicu. Strmi osamljeni brežuljci koji se izdižu iz okolnih zelenih polja na kojima se sadi riža. Zelenilo posvuda, oblačno vrijeme s dosta kiše… U Guilin stižemo i prije voznog reda, ali prvo 20 minuta stojimo na glavnom kolodvoru, i to na kolosijeku na kojem putnici ne mogu izaći. Tek potom nastavljamo prema kolodvoru Guilinbei (Sjeverni kolodvor). U međuvremenu počinje kiša. I to pljusak, pravi diluvij. Izašavši iz vlaka (srećom, peron je natkriven) primjećujem poznatu sparinu koje se sjećam s Kube. Sparinu od koje ste mokri za par sekundi. Izlazim pred zgradu kolodvora – i 20 minuta ne mogu dalje, jer prolom oblaka i dalje traje. Tih 20 minuta je dovoljno da mi se pokuša nakalemiti nekoliko gnjavatora s taksijima, smještajem, tko zna čim. I ne, ti ljudi ne shvaćaju da „ne reagiram“ znači „ne zanima me“. Kako ih se riješiti, kako ih izbjeći? Toga će po Indokini biti mnogo više. Govoriti svakomu „No, no“ mi se ne da, iscrpljujuće je. Ignoriranje bi bilo super kada bi shvatili poruku. A baš da se na svakoga derem da začkomi, to je još iscrpljujućije od odbijanja. Savjeti ljudi koji su bili po Indokini su dobrodošli.
Pljusak napokon popušta, pa se uspijevam dočepati autobusa. Dolazim na rečenu adresu, hostel je u starom dijelu grada u lijepoj ulici s drvoredom. Moja me soba čeka, ali za sutradan je zauzeta, pa ću morati u dorm. Nema veze. Sada mi samo treba tuš i krevet…
Izvorno sam planirao ostati u Guilinu dvije noći, jedan dan obići grad, drugi dan rižine terase u okolici, ali mislim si, ako je toliko muke bilo potrebno da dođem ovamo, mogao bih ostati još jedan dan i otići na krstarenje rijekom Li do obližnjeg Yangshua. Ionako sad ne moram biti u Hanoiju do 30. srpnja, mogu doći dan i dva kasnije. Još ako uspijem srediti vizu preko mejla, pa ju samo pokupim u Nanningu, to pomaže. Uštedio sam po jedan dan u Dunhuangu, Tianshuiju i Chengduu, pa zašto ne.
Navečer odlazim do grada podići još novaca. 3000 će mi biti previše, ali višak mogu promijeniti u Hanoiju. No bankomat mi kao najveći dnevni iznos nudi 2500 juana. Još bolje. Gradski centar je živahan, mnoštvo štandova s raznom robom, uključujući i hranu, no sve dosta nejasno prikazano. Ja ću sve probati, ali želim znati što jedem. A to je problem u Kini, do hrane nije teško doći, možete i pokazati, ali ne znate što je što. Večer započinjem nekim fishburgerom, nastavljam s prženim okruglicama od hobotnice (to je čini mi se ono što sam jeo onomad u Xi'anu), pa uzimam sok od šećerne trske (evo ga opet nakon Pakistana – srećom bez one smrdljive soli), pohane banane (akcija 3 za 10), a onda krećem prema jednom od štandova koje pikiram cijelu večer. Naime, na dosta se štandova prodaje durian (za koji već znam što je) i jackfruit ili nangka, ogromno voće veličine dinje, zeleno, s vanjske strane prekriveno resicama, ili kakogod da to opišem. Uglavnom, liči na ona čuda koja kod nas rastu dekorativno u parkovima, velike zelene lopte s bradavicama s vanjske strane, mislim da se drvo zove maklura, samo što je ovo mnogo veće. Meso se prodaje izdubljeno, u šnitama, u kutijicama od stiropora. Žutonarančaste je boje, teksture poput sušene marelice, ali glađe, nije toliko hrapavo. Okus – pa nešto između dinje, breskve i manga, neloše, iako ništa spektakularno. Večer završavam porcijom svježeg duriana. U hostelu me dočekuje dobra vijest – otkazana je rezervacija za iduću noć, znači mogu ostati još jednu noć u sobi u kojoj jesam. A budući da me konačno počeo hvatati umor od neprospavane noći, vrijeme je da se strovalim na krevet. Ne trebam se ni pokrivati, toliko je vruće…