Zatočenik Guiyanga

Sjećate se da sam napomenuo da pojedini opskurniji hoteli znaju nazivati u sobu muške goste koji odsjedaju sami i nuditi im masažu ili „zabavu“? Čini se da je ovaj hotel u Guiyangu tog tipa, jer, iako me nitko nije zvao u sobu (dosta pomaže i činjenica da soba nije imala telefon), ujutro sam ispred vrata s unutrašnje strane našao vizitku nekih kurava, koju kao da je netko noću gurnuo ispod vrata. A možda je bila tamo i sinoć, ali ju nisam skužio.
Izvorna ideja je bila da iz Guiyanga za Guilin idem noćnim vlakom, jer put traje kojih 13 sati. No u međuvremenu sam otkrio da se otvorila superbrza pruga koja taj put skraćuje na malo preko 2 sata. Kako tolika razlika? Pa, nova pruga ide po hipotenuzi i vjerojatno kroz nekoliko duljih tunela, dok stara ide po katetama i obilazi brdski reljef pokrajine Guanxi (u kojoj leži Guilin). Većina superbrzih vlakova bila je već rasprodana, ali jedan, koji polazi oko 7 navečer i u Guilinu je iza 9, imao je još mjesta, kako sjedećih, tako i stajaćih. Provjerio sam to na onoj svojoj stranici na internetu i odlučio da ujutro bez krzmanja idem odmah na kolodvor kupiti kartu, pa tek onda u razgled. To „ujutro“ je na kraju bilo iza 1 sat, jer sam se iz sobe odjavio nakon podneva (ujutro je radio internet, pa sam sredio zaostatke i konačno ulovio samog sebe), i potom, ostavivši stvari u hotelu, otišao pješice do kolodvora. Još sam rezervirao i smještaj za dvije noći u Guilinu, da ga ne nestane, budući da je Guilin dosta popularna turistička destinacija.
Po dolasku na kolodvor doznajem da nema više karata ni za taj vlak u 7 navečer. Sve se prodalo. A nema karata ni za sutra sve do tog istog vlaka u 7 navečer. Dovraga. Ostaje mi još mogućnost autobusa, autobusi uvijek imaju mjesta, nije toliki pritisak na njih. Jedino što bus vozi 10 sati, i ako krenem predvečer očito je da neću stići večeras u Guilin. Morat ću otkazati rezervaciju za prvu noć… Odlučujem se prošetati do autobusnog kolodvora koji je na zapadnom rubu centra grada, usput ću razgledavati. Na kolodvoru ću se raspitati kada točno polaze busevi, valjda ih ima dovoljno često...
Guiyang je, kako sam već rekao, danas miljama daleko od siromaštva koje je sve do nedavna obilježavalo Guizhou. U sklopu državne kampanje o razvitku zapadnih provincija, počela su i velika infrastrukturna ulaganja u Guizhou, a u Guiyangu se grade i moderni tehnoparkovi, grad se širi na zapad… Sve je to posljedica općenite strategije seobe kineske industrijalizacije s obale u unutrašnjost. Veliki Maov kip u središtu grada danas pozdravlja Wal-Mart koji se nalazi s druge strane Narodnog trga. Centrom grada vijuga rijeka Nanming i jedna njena pritoka, tako da Guiyang ima i promenadu uz rijeku, a tu su i ulične tržnice, kao i etničko šarenilo – Guizhou već spada pod južnu Kinu, gdje osim Han Kineza susrećemo i pripadnike naroda iz skupine Miao (izvorno je to bilo pejorativno ime, no danas su oni u Kini prihvatili taj naziv – oni izvan Kine ne). Najpoznatiji narod iz skupine Miao – i onaj s kojim se često identificira čitava skupina – jest narod Hmong, koji živi u južnoj Kini, Laosu i Vijetnamu (ako ste gledali Eastwoodov film Gran Torino onda znate da su oni njegovi susjedi Hmonzi (Hmongovi? Hmongad?), budući da ih u SAD-u ima dosta jer su onamo izbjegli pred komunistima u svima trima državama u kojima žive). Pripadnici narodâ Miao žive uglavnom po selima u unutranjosti Guizhoua (i naravno, dalje na zapad, u Yunnanu), ali ih se katkada može vidjeti i na ulicama Guiyanga. Prepoznaje ih se po drugačijoj fizionomiji, bližoj indokineskim narodima.
Izuzev samog centra i poteza uz rijeku, Guiyang nije ni po čemu osobit. U sjeverozapadnom se dijelu grada nalazi jedno brdo s hramom, odakle puca dobar pogled na grad (a ima i vegetarijanski restoran), tamo bih mogao otići nakon kolodvora, usput mi je. No dok ne dođem dotamo, nešto ću čalabrcnuti. Uzimam jednu hrenovku u tijestu (konačno da i ja probam te čuvene kineske hrenovke – imaju nekakav poseban okus, malo slatkast, a i tijesto je ono kao od lizike, mliječno), a kasnije i nekoliko štangica od prešanih orašastih plodova s medom. Dok to kupujem, žena mi kaže cijenu i doda „wu mao“. Kao što se juan u žargonu naziva i kuai, tako se jiao u žargonu katkada naziva mao. Dakle, tražila me još 5 jiaoa, tj. pola juana. No ono što zbunjuje jest i što se na svakom apoenu juana nalazi i Mao (Zedong), pa bi tako wu mao moglo značiti i „pet Maa“, tj. 5 juana. Tko ne zna za taj alternativni naziv mogao bi biti jako zbunjen. Ironično je isto tako da se na novčanicama maa – ne nalazi Mao.
Shvaćam da sam profulao blok gdje bi se trebao nalaziti kolodvor, pa se vraćam oko kvarta, dolazim na rečenu adresu, ali ne nalazim kolodvora. Priključujem se na internet i na stranici Wikitravel Guiyang doznajem da je kolodvor u međuvremenu premješten nekamo u jedno od dalekih zapadnih predgrađa. Ništa, morat ću ići na blef, uzeti stvari iz hotela, pa na taksi, mora biti karata za bus… Još ne odjavljujem smještaj u Guilinu, možda su u međuvremenu osim brze pruge sagradili i autocestu, pa ako krenem busom oko 6-7, možda budem do 10 navečer u Guilinu…
Ali sada se zato moram malo požuriti, pa odustajem od penjanja na brdo. Vraćam se uz rijeku i obilazim još jedan paviljon iz doba dinastije Ming, sagrađen na otočiću nasred rijeke, te jedan drugi u sklopu rekonstruiranih gradskih zidina (koje se gube među neboderima). Tu je i jedna budistička opatija, također iz doba dinastije Ming, danas pretvorena u suvenirnicu za rukotvorine Miaa. Na jednom uličnom štandu kupujem svježe iscijeđeni sok od naranče, te opet imam zanimljivu lingvističku situaciju. Žena mi pokazuje uzdignuti kažiprst. Dakle, 1 juan? Onda kaže „si kuai“. To bi bila 4 juana. A onda njezina kolegica pored nje pokaže dva prsta koji tvore križ (što je znak za 10) i ponovi „si kuai“. Ali 10 je shi. Izgleda da u lokalnom dijalektu ne razlikuju š i s, čime se dva broja razlikuju samo u tonu (sě – sí).
U hotelu uzimam stvari, te pomoću prevoditelja pitam žensku na recepciji „Želim ići autobusom u Guilin. Koji kolodvor trebam?“ Ona mi piše ime kolodvora na papirić koji ću pokazati taksistu (riječ je upravo o tom novom kolodvoru u zapadnom predgrađu) i piše da bi trebalo koštati oko 20 juana. Izlazim na ulicu i pokušavam ustopati prazni taksi. Većina taksija su zauzeti, ako vidim koji prazan taj nije u traci uz rub ceste, gdje ja stojim. Ali mi se uporno zaustavljaju motociklisti koji mi nude prijevoz. Ne bih, dosta mi je bilo u Pakistanu vožnje na motoru s ruksakom. Iako je nesumnjivo jeftinije od taksija, ako me ne pokušaju preveslati. Napokon se pojavljuje jedan taksi koji me pristaje povesti. Start je 8 juana, dosad najskuplji. A kako je kolodvor stvarno daleko, na kraju ne ispada 20 nego 45 juana. Iako je to još uvijek proporcionalno manje nego sam plaćao u npr. Dunhuangu.
Kolodvor je moderno prostrano zdanje na gotovo pa rubu grada.. Unutrašnjošću dominiraju veliki displeji s destinacijama, ali po onome što ja vidim, Guilin nije naveden. Možda je samo usputna stanica za dalja odredišta. Napokon dolazim na red, kažem „Guilin“, ali mi žena na blagajni odmah počinje objašnjavati nešto na kineskom. „I don't speak Chinese!“ Ona kima glavom, da, to je problem, jer ona ne zna engleski, ali nema veze, napisat će ona meni što mi želi reći. Naravno, na kineskom. U doba carstva, sve do početka 20. st., postojao je vrlo sofisticirani sustav testiranja carskih birokrata koji je postavio još Konfucije, i koji je osigurao da u birokraciju budu izabrani doista najsposobniji. Kada gledam danas kakvi idioti rade u Kini po šalterima i recepcijama, poželim da se vrati takav sustav. Barem da osnovni preduvjet bude da bez znanja engleskoga ne možeš dobiti posao u djelatnosti gdje postoji mogućnost interakcije sa strancima (hotelske recepcije, kolodvori, aerodromi, bolji restorani…).
Kada sam zarežao da ne znam ni čitati to što mi piše, ženska se ustala i nekamo otišla. Nije je bilo 5 minuta. Sad je već meni bilo neugodno pred ljudima iza mene u redu, jer zbog mene posredno red stoji. Naposljetku se pojavljuje i daje mi na mobitel neku žensku koja mi na engleskom objašnjava da danas i sutra više nema karata za Guilin i da pokušam otići na željeznički kolodvor. Objašnjavam joj da vlaka također nema i da sam to već provjerio. Ona isprva ne kuži (Kinezi i kad „znaju“ engleski, onda ga znaju govoriti, ali ga ne znaju slušati), ali nakon nekoliko puta ponovljenog pojašnjenja konačno shvaća. Ipak, ona tu ne može puno. Autobusne karte nema, probajte na vlak. To je njihov sistem rješavanja problema – mi tu ne možemo ništa, snađite se. I to je socijalistička zemlja? Balkanac u meni automatski zna da nijedan odgovor „ne“ nije uvijek potpuno „ne“, uvijek postoji plan B – ali u Kini to ne prolazi. Ako nema mjesta u autobusu, onda ga nema, ne možeš sjesti na pod ili na stepenice. Isto tako u vlaku.
Zdvojan ne znam što da napravim, ali dok se udaljavam od blagajne prilazi mi neki mlađi Kinez koji mi na engleskome kaže da mi može pomoći. Engleski mu je loš i jasno da ne razumije kad mu ja krenem odgovarati. I još nema instaliran prevoditelj na mobitelu. Objašnjavam mu da nema karata za bus, nema karata ni za vlak. Jedinu pomoć koju ja vidim da mi može ponuditi bila bi recimo informacija da postoji neki minibus za koji se karte kupuju izravno kod vozača, a polazi tu odmah iza ugla… Ili čak deal s taksistom, makar bi to garant bilo 1000 juana ili još i više… On mi govori da trebam na subway station. U gradu u kojem nema metroa. On vjerojatno misli da je subway riječ za „vlak“, pa mu ja pojašnjavam da nema karata za vlak, da sam pitao. Skupljaju se još neki ljudi, svi imaju neke ideje, ali komunikacijska barijera nas sprečava u razmjeni mišljenja. Tu je još jedan mlađi tip s prevoditeljem. I onda mi u cijeloj toj strci ovaj prvi spomene nešto na što sam zaboravio – postoji i željeznički kolodvor Guiyangbei (tj. Sjeverni kolodvor). Vlakova za Guilin danas otamo više nema, ali možda sutra…žena na glavnom kolodvoru ujutro mi je izlistala samo polaske s glavnog kolodvora. Spajam se na internet, gledam za sutra, postoje tri vlaka ujutro koji još imaju mjesta! OK, večeras sam očito popušio glede smještaja, ali idem osigurati barem svoje mjesto u jednom od tih jutarnjih vlakova. Ovaj tip me vodi do stajališta gradskih buseva i tamo mi pokazuje koji bus vozi do Sjevernog kolodvora. On ne ide sa mnom, ja sam u prvi mah pomislio da će mi se pridružiti i pomoći mi oko kupovine karte, ali kasnije shvaćam zašto to nije moguće – Sjeverni kolodvor je drugi kraj linije, a vožnja dotamo traje preko pola sata. Na Sjevernom kolodvoru radi jedan jedini šalter na kojem u trenutku moga dolaska još nije gužva, ali dok ja utipkam i prevedem što želim red se naglo produljuje. I još se neki ljudi proguravaju preko reda… Na velikoj ploči iznad blagajni pišu slobodna mjesta za sve vlakove s ovog kolodvora za idućih nekoliko dana. Gledam za sutra, za ova moja tri…za dva piše da više nema mjesta, a trećeg ni nema na displeju. Nakon skoro pola sata dolazim na red (vrijeme za čekanje iskoristio sam za slanje mejla u Guilin kojim otkazujem prvu noć) i – da, upravo to. Nema više ništa za sutra. Sve je popunjeno. Žena čak i razumije engleski, pa ju pitam može li provjeriti za polaske s glavnog, ni tamo nema mjesta. Znači, izgleda da ću popušiti obje noći u Guilinu. Pa dobro, kog vraga svi hrupe tamo…
Zdvajam. Kako da se uopće oslobodim Guiyanga? Još jednom provjeravam slobodna mjesta. Da, ima jedan vlak iz Guiyanga u 3.46 ujutro, koji vozi do Guilina 13 sati i za njega još ima karata. Za stajaća mjesta. 13 sati stajanja nakon neprospavane noći? Samo u ludilu. A plan B? Da odem izravno u Nanning, predam u vijetnamski konzulat zahtjev za vizu, pa otamo odem u Guilin, vratim se dva dana kasnije, pokupim vizu i produžim u Vijetnam? Da vidimo vlakove za Nanning… Najskoriji je sutradan popodne, u Nanningu je u ponedjeljak ujutro. Ali i za njega su mjesta na izmaku. Ništa, idem natrag na glavni kolodvor, tamo ću vidjeti prvo što je s ovim ranojutarnjim za Guilin, pa ako se i to prodalo, onda Nanning. Ako se to ne proda.
Leđa mi već otpadaju od ruksaka. Hoću li do grada busom ili taksijem? Bus će vjerojatno biti dupkom pun, upravo je došao neki vlak i horde ljudi kuljaju iz zgrade. U taksiju barem mogu sjediti i to bez prtljage na leđima. Ali cijena je na strani busa: 2 juana naspram 30-40. No koliko vidim, taksiji kreću s terminala i postoje neki službenici koji putnike raspoređuju prema destinacijama, tako da su taksiji dijeljeni. To onda neće biti toliko skupo. Ali svejedno i za taksi treba čekati u repu skoro pola sata. Osjećam kako mi ramena trnu i prvi se puta nakon situacije s gubitkom mobitela pitam kog vraga radim na ovom putu i zašto se jednostavno ne vratim doma, odem na more kao i svi normalni ljudi, nego se tu potucam po nebitnim kineskim gradovima iz kojih onda ni ne mogu dalje. Vruće mi je, umoran sam, znojan, bole me ramena, nerviraju me Kinezi, ne znam kako ću dalje… Napokon dolazim do taksija, tu je još dvoje drugih putnika, odlažem prtljagu u prtljažnik i smještam se na stražnje sjedalo u svojim mislima. Vožnja do kolodvora traje kojih 15-ak minuta, no ne vidim koliko drugi suputnici plaćaju vozaču. Ne vidim ni taksimetar. Izlazim i pitam koliko. On mi pokazuje 50. Molim? Ako je moje 50, to znači da je vožnja koštala 150 juana, a to je nemoguće. Još jedna prevara. Jeftinije bi bilo da sam išao sâm na taksimetar. Nemam međutim izbora, plaćam i sad idemo vidjeti što Bog da na blagajni…
Na displeju vidim broj tog vlaka u 3.46 ujutro, a u koloni za stajaća mjesta stoji znak za „ima“. A kad sam vidio što me čeka na blagajni, bilo mi je jasno da će ishod biti dobar. Tamo sjedi jedna od najslađih Kineskinja koju sam vidio u dosadašnjih pet tjedana boravka ovdje. Kao da se neki anđeo spustio direktno na kolodvorsku blagajnu. Naravno da ne zna engleski, ali poruka na mom prevoditelju je jasna: „Stajaću kartu za Guilin za K636 noćas, ako nema ničeg drugog“. I nema ničeg drugog, ali u ruci mi je ubrzo papirić koji me vodi iz ove crne rupe u koju sam zamalo upao. Bit će neugodno, ali sutra ću spavati u svojoj rezerviranoj sobi u Guilinu… Inače, odgovorili su mi na mejl: „Pokušat ćemo nekom noćas iznajmiti tu sobu. Ako uspijemo, nećemo vam naplatiti tu noć. Ako ne uspijemo, morat ćemo vam naplatiti. Molimo za razumijevanje.“ Sve 5, samo Renault 4...
Budući da ovaj dan polako prelazi u idući, ovdje ću se zaustaviti za danas…