Manje Buddhe, više Taa

Izvorni plan putovanja predviđao je da se u Tianshuiju zadržim tri noći, ali kako me Kina umara, odlučio sam to reducirati na dvije. Tianshui je trebao biti uporište za izlete u dva obližnja lokaliteta (tj. jedan obližnji i drugi odalji), a riječ je o, pogađate, budističkim spiljama. Vjerujem da iste već dostižu građevine od ćerpiča po zamornosti u ovom putopisu. Prvi dan u Tianshuiju zapravo je bila prethodna večer, a drugi sam dan planirao otići pogledati tzv. Vodopadne spilje, koje se nalaze nedaleko Luomena, grada udaljenog tri sata vožnje busom od Tianshuija u smjeru zapada. Postoje dva direktna busa, jedan vampirski (u pola 7 ujutro) i drugi s kojim neću puno stići vidjeti (u pola 3 popodne). Postoji i alternativa, s presjedanjem u gradiću Gangu, koji se nalazi na pola puta. Budući da sam kasno usnuo, odlučujem se krenuti negdje oko podneva, valjda će biti buseva za Gangu. Također sam primijetio još jedan kuriozitet – kolikogod bilo vruće ili sparno u trenutku kada dođem u neki grad, idući će dan bit oblačno ili će padati kiša. Tako i ovdje. Hodajući do kolodvora promatram Tianshui. Grad me podsjeća na mnoge gradove po bivšoj Jugoslaviji koji su svoje urbanističko oblikovanje doživjeli u socijalizmu. Ima nekih sličnosti u atmosferi i urbanizmu Tianshuija, Prijedora, Kikinde, Peći, Skopja… Dolazim na autobusni kolodvor i na temelju poznavanja znakova za „Luomen“ i „Gangu“ uviđam da buseva za rečene destinacije ima malo, da najskoriji kreće u 2 popodne, da će mi opet ostati malo vremena za pogledati lokalitet i da je pitanje hoću li stići na zadnji bus natrag. U međuvremenu sam, nezadovoljan svojim drugim programom za prevođenje, koji funkcionira samo kada ima interneta, skinuo i Google Prevoditelj, čiji prijevodi za kineski nisu toliko monstruozni kao za druge jezike, a radi i offline. Sada izvlačim mobitel i utipkavam upit u vezi autobusa za Luomen, točnije pitam ima li koji prije 2 sata popodne. Dolazim na jedan šalter i pokazujem prevedeni tekst ženi na šalteru, kojoj je taj prijevod očito jako smiješan. Naime, riječ Luomen je ostala neprevedena, te zapisana latinicom usred kineskog teksta. Ne znam je li joj to smiješno, ili je prijevod nešto pogriješio (zato uvijek retrogradno prevedem na početni jezik, kako bih provjerio da nije došlo do omaške), ali ona sad to pokazuje kolegici, pa zovu treću…kikotanje prekida moj mrki pogled i ukazivanje na to da bih volio dobiti odgovor. Dolazi jedna koja zna dvije-tri riječi engleskoga, i koja očito objašnjava kolegici da latinicom napisano „luomen“ znači Luomen. Onda mi ova piše 15.30. Budući da je moje pitanje bilo i kada dotični bus dolazi u Luomen, nije mi jasno na koji se od dvaju gradova odnosi to vrijeme. Ispada da je to vrijeme polaska iz Tianshuija. Dakle, ako vožnja traje 3 sata, u Luomenu bih trebao biti oko pola 7. Čini se da ništa od Vodopadne spilje… Bih li trebao žaliti? S obzirom na broj budističkih spilja koje sam vidio dosada (a još ću ih vidjeti sutradan), ne. Osim toga, na brzinu guglam slike rečenog lokaliteta. Jedan veliki reljef Buddhe, nekoliko ruševnih hramova…i ukupno 6-7 sati vožnje tamo i natrag. Ne isplati se. A možda se jednom vratim u Kinu i onda to posjetim. Kad se malo potkujem u kineskom, ili nađem nekoga tko će konverzirati za mene.
Imam dakle veći dio dana na raspolaganju da pošteno razgledam Tianshui. Točnije, Qincheng, jer je to dio gdje sam smješten i koji je relevantan za pogledati. Budući da nisam ništa doručkovao, mogao bih iskombinirati neki jači obrok. Upućujem se natrag prema centru grada, no ne primjećujem ništa dovoljno primamljivo. Naposljetku dolazim do tzv. Ulice zalogaja, gdje se nalaze kombinirano tržnica i raznorazni restorančići. Naravno, s jelovnicima na kineskom. Prolazim kraj jednog tipa koji prodaje jaja, a u jednoj se košari nalazi nešto poput jajolikog kamenja. Pitam se nisu li to tzv. stogodišnja jaja, kineski specijalitet koji se radi tako da se jaja konzerviraju na dulje vrijeme (naravno, ne sto godina, nego najčešće nekoliko mjeseci), a onda se jedu kao normalna jaja, iako imaju dosta neugodan miris po amonijaku. Ali ja nemam predrasuda prema hrani, probao bih i islandski hákarl, pa zašto ne ovo. Iako mi se baš ne sviđa ideja da ih kupim i onda jedem u hotelskoj sobi – mogao bih ju pošteno zasmrditi, a i nisam baš siguran kako se ta kora razbija (jer je riječ o mješavini vapna, pepela i još nekih dodataka, pa ne znam kolika je žilavost ljuske). Nadam se da će u preostalih dva tjedna biti prilike za pogostiti se i time, sada konačno ulazim u kulinarski bogatije regije Kine.
Nakon još lutanja među štandovima, zastajem na jednome i kupujem nešto nalik pizzi – tanko pečeno tijesto s listićima mladog luka (ili nekog drugog začina), čilijem, čini mi se rajčicom, a valjda je tu bilo još i neko meso ili sir. Nije loše, iako je ljuto. Premda sam zapravo jednom kriškom toga utolio glad, svejedno odlazim u još jednu zalogajnicu u kojoj vidim da imaju valjuške. Čak je i naručivanje relativno lagano, jer imaju slike većine jela. Ovdje konačno doznajem riječ za valjuške. Ja sam ih naime zvao baozi, ali baozi su oni okrugli, punjeni najčešće svinjetinom, koji liče na hinkalije (jeo sam ih u Xiaheu). Ovi koji mene zanimaju su polumjesečasta oblika i zovu se jiaozi. Naučio sam prepoznati znak za zi, sad još samo da naučim ono ispred… Obično se valjušci serviraju u metalnoj zdjeli koja negdje oko donje trećine ima „platformu“, najčešće od pruća (tj. izgleda kao košarasti tabletić), a ispod toga je valjda nešto što zadržava toplinu, pa se valjušci ne hlade i ne pretvaraju u gnjecavu masu. Na stolu ovaj puta osim octa konačno dobivam i soja-sos za umakanje valjušaka, a posebno mi je zanimljiva kvadratna posuda u kojoj su – režnjevi češnjaka. Onako, za aromu. To su mi servirali u Dunhuangu uz magarca – ali tamo je bio sitno sjeckan.
Nakon ručka idem još po nešto slatko. Uzimam nekakvo sitno lisnato pecivo (prodaje se po težini), slično fornettima, a nadjeveno durianom. Već sam najavio da ću o durianu još pisati, mislio sam kada dođem dalje u jugoistočnu Aziju, ali mogu i sada. Durian zovu „kraljem voća“, iako je riječ o prilično kontroverznom voću. Potječe iz jugoistočne Azije, a vjeruje se da mu je pradomovina Borneo. Riječ je o voćki koja ima plod veličine lopte za ragbi, izvana prekriven tvrdim bodljikama. Zato su duriani opasni kada padaju sa stabla, premda se kaže da je to voće s očima, jer pada uglavnom noću. Kada plod dozori, vanjska kora puca, pa ju se može razdvojiti rukama (iako se preporučuje da nosite rukavice, jer su bodljike prilično oštre). Unutrašnjost ploda sadrži nekoliko mesnatih režnjeva, svaki u svojoj komorici, a meso je jarkožute boje, poput kreme od vanilije. Unutar svakoga se režnja nalazi smeđa koštica nepravilnog oblika, veličine otprilike koštice breskve. E sad dolazimo do onoga zašto je to voće kontroverzno. Naime, durian ima vrlo karakterističan okus i miris. Samo što su dotični posve suprotnih predznaka. Miris je užasan, još podnošljiv kod svježeg ploda (kada ima neki neodređeni miris voćarne), ali kasnije prelazi u smrad sličan trulom luku ili kiselom zelju koje je krenulo pogrešnim putem. Okus, s druge strane, jest vrlo specifičan i bogat. Tekstura mesa je izvana vlaknasta, a iznutra kremasta, po okusu slična kremi za kremšnite, s blagim zaokusom po prženom luku. Meni neloše, iako durian nije voće u kojem ćete se daviti (osim od smrada – doduše, naletio sam na internetu na stranicu neko dvoje avanturista koji obilaze jugoistočnu Aziju u potrazi za durianima i jelima od njih). Navodno čak može biti opasno kombinirati durian s alkoholom, morat ću paziti u Vijetnamu… Štoviše, kao da malo i zagrijava dok ga jedete. U svakom slučaju, ja sam durian želio probati otkako sam prvi puta doznao za nj (i to preko, zamislite, Farmvillea :D ), a onda sam ga ujesen 2013. i nabavio u londonskoj Kineskoj četvrti. Zanimljivo je da je pored njega pisalo da se ne prihvaća povrat, koji je moguć za sve ostalo voće. Uzeo sam i dva za u Hrvatsku, jedan za doma, drugi za tadašnju curu. Moja majka, koja je isprva bila ugodno iznenađena okusom, danas platformira kako je to „odvratan smrad“, zato što pamti samo ostatke koji su još desetak dana stajali u frižideru i olfaktivno djelovali i na druge namirnice. Ako nekoga zanima, navodno su ga dobili u zagrebačkom Arena centru (ne znam da li u Konzumu ili u Sparu, doznao sam informaciju upravo tijekom ovog puta od stare), pa kušajte. Ako niste sigurni, pozovite više ljudi da to riješite odmah, da vam se ne povlači, jer više nikad nećete poželjeti nabaviti durian ako shvatite koliko može smrdjeti. Ja sam ga na ovom putu jeo zasad samo kao punjenje, u onoj palačinki u Lanzhouu i sada u ovim fornettima. Svježe će voće morati pričekati Vijetnam ili Kambodžu, navodno su oni iz Kampota najbolji…
Nakon duriana vraćam se u sobu, kako bih se malo odmorio i ostavio dio stvari koje sam mislio nositi u Luomen (između ostaloga i tablet, jer sam mislio piskarati putem). Potom oko pola 5 krećem konačno pogledati znamenitosti Tianshuija. Glavna znamenitost je taoistički hram Fu Xi, nazvan po legendarnom praocu Kineza, koji je navodno potjecao iz Tianshuija, a naučio je ljude pripitomiti i loviti životinje, te smislio sustav 8 trigrama koji se upotrebljavaju u I Chingu, Knjizi promjene, koju Kinezi koriste za proricanje. Hram ima nekoliko zgrada raspoređenih u dvorište s visokim crnogoričnim drvećem koje pomalo podsjeća na sekvoje, od kojih se neko skoro izvalilo na krov hrama. Unutar glavne dvorane hrama nalazi se skulptura Fu Xija, a na drvenoj konstrukciji krova su 64 kombinacije heksagrama (dvostrukih trigrama) iz I Chinga. Inače, ako ne znate kako ti trigrami izgledaju, pogledajte zastavu Južne Koreje. Tamo se nalaze 4 gwae što su zapravo trigrami (središnji znak podsjeća na simbol yina i yanga, također iz taoizma). Zanimljivo je da sam ja prvo ušao u posve drugi kompleks zgrada, neke administrativne zgrade, ali smještene u taoističkoj arhitekturi, misleći da sam u hramu – hram se zapravo nalazio u pješačkoj zoni nekih 500 metara niže niz ulicu. Unutar tog pravog hramskog kompleksa nalazi se još i muzej Tianshuija, ali tamo nisam zalazio, dijelom zato što mi nije izgledalo da su izlošci obilježeni i engleskim natpisima, a dijelom i zato što sam htio vidjeti još jedan hram, Žadov izvor, na brdu iznad grada, prije nego ga zatvore. Na kraju sam ga i vidio samo izvana i naluknuo se u dvorište, jer mi se nije dalo plaćati ulaznicu. U šetnji natrag prema hostelu vidim i huijsku džamiju, s natpisima na arapskom pismu. Nakon toliko zurenja u kinesko pismo i bespomoćnosti koju ono uzrokuje, drago mi je vidjeti pismo koje, doduše uz zapinjanje, ipak mogu čitati. Sama džamija je dosta neugledna, pogotovo u usporedbi s onom u Lanzhouu, ali vani se nalazi mnoštvo kapica. :)
Iako sam se u hotel vratio relativno rano, oko 7 sati, veći dio večeri proveo sam u pokušaju da uploadam slike od prethodnog dana na Facebook. Oko pola 11 sam odustao i otišao nešto pojesti, iako nisam bio osobito gladan, no nadao sam se da će ona radnja gdje sam ručao biti otvorena. Nije. Popio sam zato jogurt od datulje i gazirano bezalkoholno piće s okusom sladoleda. Što sve neće izmisliti. Okus me podsjetio na nešto što sam već pio u Gruziji, samo se tamo reklamiralo da ima okus slatkog vrhnja. A zapravo ima okus nekog izobutilheksaglicerola ili tako čega (nemam pojma postoji li ovaj spoj, ja sam s društveno-humanističkog faksa :D ). Na koncu sam opet nešto čalabrcnuo u KFC-u i to sad već postaje alarmantno. Sreća da u nastavku idem u gradove koji neće oskudijevati mjestima gdje se može uvijek pojesti nešto lokalno.
Povratkom u hotel utvrđujem da je internet kooperativan, proxy program također, pa uploadam 20 slika, potom izbljujem svoju žuč u vezi Kineza od prethodnog dana, te sam napokon oko 4 sata u krpama.