Na granici Carstva

Kako je rečeno, ustao sam u pola 7, kako bih u 7.15 bio kod John's Cafféa. Prerano je još za autobus, tako da idem na taksi. Kod ulaza u kompleks Mingshashana nalaze se taksiji, kažem adresu, kod hotela Feitian, u redu. Sjedam unutra, ovaj mi pokazuje 20 juana. Ne dolazi u obzir, to bi trebalo koštati nekih 7-8 juana. Tražim ga da uključi taksimetar. On se pravi zbunjen. Ponavljam, pokazujem, on ništa. Izlazim iz auta. Drugi vozač me gleda, taj pokazuje 10. I to je više od onoga koliko treba biti. Pokazujem mu da idem s njim samo ako uključi taksimetar. On mi vrlo izravno kaže „No“. Pa pička li ti materina. Ispričavam se na rječniku, ali to je doista jedina reakcija koju mogu imati kada mi netko izravno u lice kaže da odbija napraviti ono što je po zakonu obavezan, a sve kako bi izvukao koji juan više od stranca. Sad je već 7.10 i nema šanse da stignem u 7.15 na rečeno mjesto. A što mogu napraviti? Taksisti se drže skupa, jedino da pokušam na cesti zaustaviti nekoga. I onda spas – autobus! Iako prema mom vodiču vozi tek od 8, izgleda da vozi ipak od 7. Ali, ne lezi vraže. Autobus se vuče, potom ga još presreće neki auto s nekom curom koja je očito izgubila nešto u njemu, pa ona to traži, pa ne može naći, pa se još raspravlja s vozačem…vozač sve to jako flegmatično doživljava, njemu plaća ide, vozio ili ne vozio. Napokon krećemo, i za divno čudo, autobus ne radi zaobilazak kao prethodnih dva dana, nego ide ravno prema centru, ali taman prije John's Cafféa skreće jedan blok desno. A stanica je naravno na kraju bloka. Šprintam oko bloka i stižem taman u 7.30, tamo je minibus, tamo je i John, ispričavam se, objašnjavam u čemu je bila stvar, nema veze, sve je u redu. Jedini sam putnik, ali minibus će me ionako samo prebaciti do malo većeg autobusa (midibusa) s kojim zapravo idem na izlet. Do njega nam treba nekih 5 minuta vožnje. Naravno, grupa u koju sam upao je isključivo kineska, imaju i svoju vodičicu koja im nešto priča, od čega ja nemam nikakve koristi.
Put nas iz Dunhuanga vodi na zapad, gdje odmah po izlasku iz grada postaje gola, jalova pustinja koja se proteže skroz do obzora. Jedino na čemu pogled zapinje su željeznička pruga i dalekovod koji se pružaju usporedo s cestom. Ubrzo više nema ni toga, vozimo se kroz ništavilo. I onda čovjeku postane jasno zašto je Dunhuang bio toliko omiljen i strateški važan, te zašto je tu bilo mnogo zavjetnih hramova. Neusporedivo je zelenilo i plodnost dunhuanške oaze s užasom i prostranstvom okolne pustoši. Inače, i samo ime Dunhuang navodno znači „plamteći svjetionik“. Odavde pa sve do gradova južnog Xinjianga nema ničega osim pustinje i močvara Lop Nura.
Budući da mi se spavalo, lagano sam kunjao većim dijelom puta do preko 100 km udaljenih Vrata žada. Odnosno, prije toga se nalazi ulaz u to područje koje je pod zaštitom kao kulturno-povijesni spomenik. Tamo sam morao izaći iz autobusa da kupim ulaznicu. Potom nastavljamo prema Vratima žada, tj. dvorcu Mali Fangpan koji stoji osamljen u ravnici, iako je danas u blizini sagrađeno još objekata, između ostaloga muzej Puta svile, kao i uobičajene nusprostorije (suvenirnica, WC…).
Vrata žada nazvana su po hotanskom žadu i riječ je o jednom iz serije stražarskih tornjeva koje je izgradila još dinastija Han tijekom 2. st. pr. Kr. Označavala su početak sjeverne rute Puta svile, koja je išla prema Turpanu i onda sjevernim obodom Taklamakana prema Kašgaru. Danas su od zgrade ostala samo 4 zida, od toga jedan s pukotinom, kroz koje fijuče vjetar. Ja sam se obukao ljetno, iako su najavljivali pljuskove, nisam računao na vjetar. Budući da se ovdje zapravo nema što vidjeti (iako Kinezi fotkaju kao blesavi – tu je još nekoliko autobusa, jedan mi liči i na školsku ekskurziju), ubrzo se vraćam prema autobusu gdje čekam da se skupi ostatak grupe. Nastavljamo put cestom koja je sad već primjetno lošija, a svako toliko prolazimo preko svojevrsnog ležećeg policajca – dijela kolnika s kojega je uklonjen asfalt ili makar jedan njegov dio. Za našeg vozača to nije razlog za usporavanje, tako da svaki put cijeli autobus poskoči na jako neugodan način. Iduća je stanica dio zida koji je sagradila dinastija Han 101. g. pr. Kr. Iako ne spada u službeni sustav Kineskog zida, koji je završavao u Jiayuguanu, katkada ga se naziva tim imenom. Riječ je o prilično niskom zidu, sagrađenom od zemlje (uostalom, takav je bio sav rani Kineski zid, prije nego su kasnije najvažniji dijelovi učvršćeni i utvrđeni, te dobili oblik kakav danas znamo), a značajan je po svom izvornom stanju. Samog zida danas ima možda stotinjak metara i ograđen je kako turisti ne bi vršljali po njemu. Nakon toga smo mi na ovoj turi gotovi s kulturom i poviješću (u blizini se još nalaze i ruševine grada Hecang Ceng, koje ova tura ne uključuje), te krećemo na prirodni dio. A to znači još kojih 50-ak km vožnje do ulaza u nacionalni park Yadan, poznat po neobičnim erodiranim stijenama. Naime, riječ je o nekadašnjem jezeru koje je presušilo, a potom je pred kojih 12 000 godina započela erozija koja je dotada pravilno sedimentirano jezersko dno pretvorila u niz izoliranih stijena najfantastičnijih oblika. Nakon Kaluta, evo još jednog čudesnog pustinjskog područja, iako nastalog posve drugačijom metodom oblikovanja. Ovdje moramo napustiti svoj autobus i ući u njihov. Ali prije toga grupa ide na ručak, u restoranu pored parkirališta. Na to me John upozorio dan ranije, da je restoran tamo skup, pa da si ponesem bolje svoju hranu. Ne samo što je skup, jelovnik je samo na kineskom. Jer naravno, strani turisti ne postoje. Ja sam si na izlet ponio zadnji paket krekera koje imam još od Lahorea i sad sam ih konačno riješio. Još je ostala čokolada…
Čekam vani da se grupa skupi, vidim neke da su već počeli izlaziti i naslikavaju se uokolo, vidim i vodičicu izgleda da je to to. Stajem u red za ulazak u nacionalni park, potom se smještam u jedan od službenih autobusa, a kako se oni pune kao na traci, ubrzo krećemo. Primjećujem da se moja grupa razdvojila, u autobusu vidim samo nekoliko lica koja pamtim iz prethodnog busa. Tura kroz nacionalni park jest vođena, naravno na kineskom. Primjećujem da Kinezi (ali vidio sam to i u busu Lahore - Rawalpindi) vole mikrofone koji imaju dodan efekt jeke, tako da vam obavijesti vodiča zvuče kao da ih daje sâm predsjednik Centralnog komiteta putem zvučnika na glavnom gradskom trgu. Tura se sastoji od nekoliko zaustavljanja za fotografiranje pored nekih atraktivnih geoloških formacija, koje imaju nazive poput Lav ili Paun. U međuvremenu ne samo da puše još jače (i nosi pijesak – zato se većina Kineza zabundala u vjetrovke, stavila na lice kojekakve maske, palestinske, naočale, neki imaju i gamaše za hodanje po pijesku), nego je još počela i kiša. Okidam nekoliko fotografija i vraćam se u bus. Nakon nekih sat vremena smo ponovno na polazištu. Usput tijekom vožnje natrag primjećujem da je policija izdubila svoju postaju u jednoj od erodiranih formacija. Je li to uništavanje prirode? Oni su policija, oni mogu… Sada treba u hrpi autobusa na parkiralištu, nekih i vrlo sličnih, pronaći naš. Šteta da sam zaboravio kako izgleda vozač… Srećom vidim neke druge ljude iz busa kako i sami lutaju, pa se držim njih dok ne pronađu pravi autobus. A kad tamo iznenađenje. Na mom je mjestu na kraju busa osvanuo neki novi tip, koji nije bio prisutan na putu dovdje. Srećom, ima i mjesto pored njega…
Nakon što smo se skupili i krenuli natrag (bez stajanja do Dunhuanga) ponovno me shrvava umor, te drijemam do Dunhuanga, bivajući prekinut tek svakih 5 minuta prelaskom našeg vozača preko onih udarnih rupa/ležećih policajaca. Napokon stižemo u Dunhuang u kojem pada kiša. Zaustavljamo se na nekom mjestu koje izgleda kao nekakva galerija, ali s idejom prodaje turistima. Većina putnika u autobusu izlazi, ja se samo navirujem i potom vraćam u bus. Ujedno shvaćam gdje smo. Na križanju dunhuanške zaobilaznice i ulice Mingshashan, koja me vodi do hostela. Dakle, kojih 2 km sjeverozapadno od njega. Ako čekam da se ovi vrate, bus me vozi u grad, odakle ću se opet morati iskobeljati nazad. OK, imam posla u gradu, trebao bih naći brijačnicu, ali trenutno je kiša i puše, smrznut ću se. Bolje mi je istrpjeti malo (ili pričekati bus) do hostela, obući se u nešto toplije i onda otići u grad. Rečeno-učinjeno, ovih ionako nema, izgubili su se negdje unutra, tako da samo nonšalantno odšetavam. Koliko već može biti nonšalantan čovjek koji kisne.
Trebalo mi je dosta pješačenja dok mi se kojih 500 metara prije cilja nije pojavio autobus, koji je neznatno ubrzao proces. Dolazim u sobu i dok pada kiša odlučujem uploadati slike na Facebook. Dva se sata pokušavam spojiti na VPN i dva se sata događa ista stvar. Veza se uspostavi i onda pukne prije nego uspijem uopće doći do sučelja za učitavanje fotografija. Nakon dva sata takvog pokušavanja odustajem. Pokušat ću navečer, možda će biti manja gužva.
U međuvremenu je kiša prestala, sjedam na autobus i pravac centar. Idem raskinuti s bradom, točno su tri mjeseca kako sam se obrijao i postala mi je naporna, jer ju baš ne mogu dobro održavati. Ali prvo moram naći brijačnicu… To načelno ne bi trebao biti toliko težak zadatak, ali petak je popodne i dosta je radnji već zatvoreno. Nakon dosta potrage najviše što uspijevam pronaći je ženski frizerski salon. Uspio sam zapamtiti i kineski znak za frizeraj, vidim potom jedan zatvoreni…i onda konačno prolazim kraj jednog muškog, otvorenog. Unutra je prazno, samo jedan mladi tip, kojemu se odmah jasno vidi koje je seksualne orijentacije. Očito je on meštar. Kad mu pantomimom pokažem da želim brijanje brade, on mi pokazuje da to ne radi. I mislio sam da bi brijanje moglo biti problem. Azijatima općenito ne raste jako snažna brada, tako da se uglavnom briju sami kod kuće, pa frizerski saloni ne uključuju uslugu brijanja. Opet, za ovo što meni treba dovoljna je i mašinica za šišanje kose, no očito je da ovaj nema ni to. On je ipak umjetnik. Ništa, potražit ću još uokolo… Još jedan zatvoreni salon i potom više ništa. A stigao sam i do večernje tržnice, tj. do restorančića u sklopu tržnice koji nude svašta. Vrzmajući se uokolo konačno nalazim jedan koji poslužuje domaće valjuške. Uzimam puni tanjur valjušaka s govedinom, sigurno ih ima preko 20 na tanjuru. Usto mi poslužuju i čaj koji ima miris kao pileća juha sa zaprškom. Nakon što sam završio dobivam kao poklon i tri žute šljive kao desert. Eto, konačno voće. Tražim račun, žena kaže „…ty eight“. Prvi dio nisam čuo. Dajem stotku, sitnije nemam, ona mi vraća 18 juana. Molim? Je li ona stvarno rekla „eighty eight“? Ali ne, ovo je kao da je bilo 82 juana. Ali i to je nemoguće, pun tanjur valjušaka može koštati 25-30 juana, a čaj je obično besplatan i šljive su očito poklon. Kakogod okrenem, izgleda da mi je žena zaboravila (ili „zaboravila“) vratiti još 50 juana. Zbunjeno spremam svoj novac, razmišljajući da li da potegnem pitanje i neću li se time dovesti u neugodnu situaciju. Ako ništa drugo, situacija bi mogla biti neugodna jer žena vjerojatno ne zna puno engleskoga. Znade samo posluživati i zakidati. OK, idući ću puta biti oprezniji, ovih 50 juana ću oplakati (a stvarno volim tu novčanicu, jer se na naličju nalazi slika palače Potala). Kupujem još neko pecivo, vodu, kekse i još neke napitke u obližnjem dućanu i krećem prema hostelu. Prošlo je 9 navečer, znači autobusi više ne voze. Taksiji ako i prođu, uglavnom su zauzeti. A meni se ne da stajati uz rub ceste i čekati. Tako da hodam i povremeno pogledam dolazi li koji taksi. Na kraju ću dopješačiti skroz do hostela, gdje vidim da sam dobio cimera za ovu noć, opet nekog Kineza. Nema, jedini strani turisti u Dunhuangu bili su neki Talijani koje sam vidio na filmu o Mogau. I čuo sam još nekog Amerikanca kako razgovara na mobitel. No nije zvučao kao turist.
Srećom, barem je VPN u međuvremenu proradio, tako da mogu uploadati slike i potom napisati dnevni zapis za prethodni dan. Opet nisam nadoknadio…