Lud zbunjenog

U Liuyuan stižemo po planu, a bez ikakvih poteškoća nalazim pred kolodvorom i minibus za Dunhuang. Treba pričekati kojih 15-ak minuta dok se ne sakupi dovoljno ljudi, a potom krećemo. Cesta je prilično loša i drmusava, nažalost mi je fotoaparat ostao u malom ruksaku koji je u prtljažniku, tako da nemam fotografija pejzaža. A pejzaž je još uvijek sličan Xinjiangu. Uokolo se nalaze srednje visoka brda, koja su crne boje, izgledaju kao velike gromade ugljena. Između toga tlo je pjeskovito, pustinjsko. Potom se brda gube i prelazimo u potpunu pustinju. Ovo više nije Taklamakan, to je već početak Gobija. Do Dunhuanga imamo 120 km ovakve vožnje, uz tek pokoje naselje. Iako smo promijenili provinciju, ovo je još uvijek zapadna Kina, divljina i pustinje. Vozimo se prema gradu koji je bio jedna od najvažnijih postaja na Putu svile upravo zbog toga što je riječ o velikoj i plodnoj oazi, prvoj nakon vrlo zahtjevne dionice puta kroz gudure i pustinju koja se prostirala zapadno od Dunhuanga.
Nakon kojih dva sata vožnje pristižemo u grad. Dunhuang ima dosta smještajnih kapaciteta, ali ne baš hostelskog tipa. Radi se o atraktivnoj turističkoj destinaciji, ali više za organizirane ture, koje odsjedaju u hotelima. Na Hostelworldu su mi ponudili tri hostela, dva s prilično lošim ocjenama i jedan još neocijenjen. A svi su izvan centra grada, smješteni u izletišnoj zoni nedaleko Mingshashana. Na kraju sam rezervirao taj neocijenjeni, možda radim grešku, ali ne bi mi bila prva na ovom putovanju. No do dolaska u Dunhuang nisam više siguran da se sjećam imena. Možda je Moli. Baterija na mobitelu mi se ispraznila, ne mogu provjeriti na netu. Ne znam, ako pitam taksista, možda će znati. Možda će znati engleski, ovo je ipak turističko mjesto…
Pretežno za kineske turiste. Naravno da ne zna engleski, njemu to ne treba. A i na „hostel Moli“ me blijedo gleda. Ali sad će on to doznati, samo da nekoga nazove. Moli me da mu napišem točno ime hostela (iako ni ja nisam siguran je li točno), kad mu dam napisano na papiriću, on se onako zasmjehne, vjerojatno mu nije palo na pamet da ću mu ime hostela napisati na latinici. Da znam pismo, vjerojatno bih znao i jezik, pa bismo mogli normalno komunicirati. Ne uspijeva ni preko telefona doznati ništa o hostelu. Ja mu kažem neka pogleda na internetu na mobitelu (ima pametni telefon, morao bi imati internet na njemu). On ne kuži što ja hoću. Ponavljam mu „internet, internet!“, ali izgleda da je autizam Kineza toliki da oni ne samo što imaju svoju riječ za taj pojam (što je OK, imaju i Slovenci medmrežje i Mađari világhalózat), nego ni ne razumije internacionalizam (što nije slučaj sa Slovencima i Mađarima). Vozi me u nekom neodređenom smjeru, a onda se sjeti da ima nekoga tko zna engleski, naziva tu osobu i daje mi ju na telefon. Ja ukratko objašnjavam u čemu je stvar i da trebam hostel za koji mislim da se zove Moli, ali da nije to sad toliko bitno, nego samo želim da on objasni vozaču da na internetu na svom mobitelu pronađe podatke i adresu hostela i onda će sve biti u redu. No ovaj s druge strane postavlja neka glupa pitanja tipa imam li rezervaciju u tom hostelu i sl. Ja mu ponovno ponavljam da samo trebam internetsku vezu. Onda on kaže da će me ovaj odvesti do drugog hotela, gdje ću se onda snaći. Na moje opetovano pitanje zašto jednostavno ne zamoli ovoga da mi dadne internet na mobitelu, dobivam odgovor koji ne razumijem baš najbolje, pa završavam taj suludi razgovor.
Taksist me doista dovozi do nekog hotela, ali mu ja odmahujem da to nije to i da vozi dalje. Izvlačim kartu Dunhuanga u vodiču i pokazujem mu gdje bi to trebalo biti – na donjem kraju karte je strelica na kojoj piše „Crescent lake“, a hostel bi se trebao nalaziti blizu toga. Pokazujem mu to, nadam se da će prepoznati. On nema pojma koji je vrag Crescent lake (inače jedna od najpoznatijih vizura Dunhuanga). Tražim ga da mi dadne mobitel, on mi ga daje i namješta na zvanje. Ne, želim ti pokazati što zapravo trebam – ali onda shvaćam da on izgleda uopće nema mobilnog interneta na mobitelu. Ja ne vidim ništa slično. Glavno da ima svoju sliku pod drvetom na podlozi glavnog ekrana.
Ubrzo dolazimo do zgrade dunhuanškog muzeja, gdje on skreće pitati znade li netko engleski. Naravno da nitko ne zna, i ne samo to, ni ovdje nitko ne može shvatiti moju jednostavnu uputu „mobile internet“, iako ženska na recepciji ima iPhone. Meni sad nije bitno toliko kako se hostel zove i gdje je, samo da mi je naći točno ime na Hostelworldu i tamo je i adresa i broj telefona, pa u krajnjoj liniji mogu nazvati… U međuvremenu su pozvali jednu zaposlenicu koja prema vlastitom priznanju zna engleski veli litl. OK, ja joj potanko i sporo objašnjavam redom u čemu je stvar, naglašavajući riječi kako bi joj sve bilo jasno. Ali sada ove dvije koze s muzejske recepcije, koje pojma nemaju u čemu je točno problem i što mi treba, ulijeću sa svojim objašnjenjima. Onda još i vozač (koji cijelo vrijeme drži moj vodič s kartom) pokušava pokazati na karti natpis Crescent lake, za koji ni ova na recepciji nije uspjela utvrditi što je točno (utipkala je ime u Google Prevoditelj, naravno uz tipfelere, koje sam vidio, ali nisam znao kao da joj ukažem na njih). Pokušavam udaljiti ostale iz razgovora u ovom trenutku i zamoliti ovu veli litl da usmjeri pozornost na mene. Ja sam taj koji traži i znat ću najbolje objasniti što mi treba. Ali ne, ona isto tako u panici traži „pomoć“ od svojih kolegica na recepciji, koje ne znaju što ja zapravo hoću. Tražim od jedne ženske s recepcije da mi dadne mobitel, kako bih joj zorno pokazao što trebam. Ona mi „pomaže“ tako da mi namješta program za pisanje. Ma ne to, zaboga. Ona mi onda prebacuje na drugu vrstu tipkovnice. Pa na unos kineskih znakova. Isuse Bože… U međuvremenu se na recepciji pojavio neki tip koji ima nekoga tko zna engleski, pa nazivaju tu osobu. Ta osoba opet ne uspijeva razumjeti o čemu ja pričam i što mi zapravo treba, pa i taj razgovor prekidam. Naposljetku mi pada na pamet spasonosna ideja – vozač nije zaključao taksi (dakle, netko mi je mogao popaliti torbe iz njega, ali u ovom času ne stignem biti paranoičan), pa tako trčim do auta, iz malog ruksaka izvlačim punjač i vraćam se na recepciju. Začudno, kad su me vidjeli s punjačem otprve shvaćaju što trebam i oslobađaju mi jednu utičnicu. Sad trebam samo pričekati dok se malo napuni… Pa onda kad se upali, dok se digne sistem... Pa dok spori internet ne učita stranicu koju trebam… U međuvremenu su opet doveli jednu zaposlenicu koja navodno zna engleski. Možda malo bolje od one prve. Ali se i vješto služi Google Prevoditeljem. Napokon nalazim stranicu koju trebam, i da, hostel se doista zove Moli, a adresa je „sa sjeverozapadne strane Polumjesečastog jezera (Crescent Lake)“. Ova to pojašnjava vozaču, a potom još i naziva hostel s rečenog broja, kako bi ustvrdila gdje je točno. I onda me na kraju pita „So, you want to go to Moli?“ Ne, radim anketu o tome koliko su taksisti u Dunhuangu pismeni i koliko dobro poznaju svoj grad i strane jezike.
OK, dakle je li sad vozaču jasno? Ona tvrdi da mu je sad jasno. Nadam se. Ona mi za svaki slučaj ispisuje kinesku adresu hostela, ako još budem išao taksijem do hostela predstojećih dana, da vozači znaju naći kad im pokažem.
Hostel se nalazi kojih 5-6 km od grada, u podnožju Mingshashana, Pjevajuće pješčane planine, zapravo ogromne dine koja se pruža odmah južno od oaze koja tvori grad. Smješten je na pokrajnjem puteljku pokrajnje ulice, u kompleksu koji su nekad možda bile neke gospodarske zgrade. Recepcija je s druge strane puteljka. Pokazuju mi moju sobu, točnije dorm, u kojem su još neki Kinezi, no isti će srećom ubrzo otići, ostao je tek jedan tu prvu noć. Drugu ću biti sâm. Nakon inspekcije nusprostorija primjećujem kronični problem kineskih čučavaca – niti ima crijevo za ispiranje, niti ima toaletnog papira. U Turpanu je barem postojao jedan normalni zahod s tušem koji se mogao upotrijebiti i za pranje, ovdje toga nema. Doznajem i neke tehnikalije, koji autobus vozi do grada (a moram autobusom, ipak je to 5-6 km), kao i to da se za izlet u spilje Mogao moram prijaviti dan ranije preko neta. OK, to ću predvečer, a sad idem do grada.
Po dolasku u centar uviđam da Dunhuang izgleda posve drugačije od gradova koje sam dosada viđao po Xinjiangu. Centar je ugodan, s dosta drvoreda, i ne liči na urbanu džunglu, nego više na neki europski gradić. Ima nade za Kinu. Kao što sam rekao, riječ je o strateški važnoj oazi, koja se nalazila na križanju puteva prema Xinjiangu, ali i Tibetu, te na sjever prema Mongoliji i Sibiru, a na istok u koridor Hexi i naposljetku prema središnjoj Kini, posebice Xi'anu. Neki tvrde da je u rano doba područje grada nastavao narod Yuezhi, za koje neki vjeruju da je riječ o Toharima. Kasnije ih je pokorio stepski narod Xiongnu, za koji jedna od najprihvaćenijih teorija tvrdi da su bili Huni. Xiongnue je 121. pr. Kr. pobijedio car Wu, te je tako Dunhuang postao isturena vojna postaja, na samoj granici s neprijateljskim zemljama. Ovdje su se međutim i kupovale namirnice i mijenjale deve, a sve kako bi dugotrajan prelazak preko pustinje bio čim bezbolniji. Dunhuang je bio na udaru i novotarija koje su dolazile Putom svile. Jedna od prvih novopristiglih stvari bio je i budizam, koji se polako širio iz Xinjianga na istok, te je u Dunhuangu izrasla respektabilna budistička zajednica, što će rezultirati i izgradnjom kompleksa spilja Mogao. U gradu je bilo i nestorijanskih kršćana, manihejaca, čak i židova. Zahvaljujući svom isturenom položaju, Dunhuang je često mijenjao gospodare – u dva su ga navrata osvojili Tibetanci, jednom Mongoli. U svim tim povijesnim trvenjima stari je grad teško stradao, pa je tako 1725. istočno od nekadašnje gradske jezgre sagrađen novi grad – današnji Dunhuang, s oko 190 000 stanovnika.
Silazim s autobusa kod simbola grada – kipa Apsare koja svira pipu (lokalni trzalački instrument). U samom Dunhuangu nema nekakvih osobitih spomenika (osim eventualno Pagode bijelog konja), tako da ću prvi dan iskoristiti da se malo prošećem gradom. Po planu sam mislio ostati 4 noći, ali mislim da će mi i 3 biti dovoljno. Ne bih želio rastezati ovu Kinu, ionako sam tu mjesec i pol, a ako vidim da mogu uz dobru logistiku i tempo uštedjeti koji dan, izvrsno.
Kako se približilo i vrijeme ručku, odlazim u sečuanski restoran u glavnoj ulici, koji je preporučen na Wikitravelu i čini se dobar. Nadam se samo da im nisu sva jela ljuta, jer je sečuanska kuhinja poznata po vrlo ljutim jelima. Već me strah dionice puta kroz Sečuan. U restoranu mi prvo donose kineski meni, ali ja tražim engleski, njegovo postojanje je također spomenuto na Wikitravelu. Bolje da nisam tražio. Meni je ovaj puta više-manje jezično u redu, ali je krcat tipfelerima (koji to nisu) koji sve čine mnogo manje razumljivim. Recimo, lako je za sance shvatiti da je posrijedi sauce, ali kod nekih jela nazivi izgledaju kao da je netko nasumce nabacao slova iz ukupnog fundusa. Naručujem napokon neku juhu od špinata i graha, koju nemaju. OK, uzet ću juhu od paradajza. I usto bi trebali biti rakovi, ne znam više s kojim dodacima. Prvo mi donosi glavno jelo, a tek potom juhu. Opet u ogromnoj zdjeli, iako ovaj put manje od one juhe s tofuom. Najzanimljiviji je koncept „juhe od paradajza“. To je zapravo obična povrtna juha u koju je ukuhano jaje, a unutra su i bok choi i paradajzi narezani na ploškice. Glavno je jelo naravno pikantno, Kinezi stvarno ne štede s različitim vrstama ljutih papričica. I ne, ne mogu ga pojesti do kraja, uvijek izgubim snagu u jednom trenutku, što mi se nikad ne događa inače u kineskim restoranima. Vjerojatno zbog toga što je tamo hrana blaža.
Inače, lokalni specijalitet su rezanci s magarećim mesom. Probat će se, moram, da nisu ti magarci uzalud umrli… Nakon ručka se vraćam u hostel. Krenuo sam nadobudno hodati, ali onda sam ipak zaustavio taksi. Taj sat vremena koji bih potrošio na hod može se i bolje iskoristiti. No dok se malo odmaram u hostelu počinje se oblačiti. Mislio sam otići pogledati zalaz sunca u obližnjem kompleksu Mingshashana, ali se ozbiljno naoblačilo i počelo puhati, tako da ne bi bilo osobito atraktivno. Bit će bolje sutra. Odlazim se umjesto toga predbilježiti za spilje Mogao, ali taman sam im upao u doba večere, pa ću se vratiti kasnije. U međuvremenu mi se događa neobična stvar – iako sam se dosta najeo za ručak i još ostavio hrane, opet sam gladan. Možda je vrijeme za magarca… Na glavnoj cesti prema Mingshashanu nalazi se nekoliko restorana, a prvi na koji sam se namjerio piše da servira konjsko meso. OK, sjedam na terasu, tu se nalazi i nekoliko jurti, koje možda i iznajmljuju kao bungalove, ne znam, dolazi jelovnik, nema engleski, ali ima slike. Koje nikad ne prikazuju ono što doista dobijete. Pitam imaju li magarca, nemaju. Konja, nemaju. Imaju samo dosadnu govedinu, svinjetinu i janjetinu. Uzimam nešto što mi liči na rezance s mesom, premda mi konobarica ne zna objasniti kakvim mesom, iako na kraju kaže da je ovčetina. Dobivam nešto slično filekima, ali rezanaca nema. Samo meso izgleda kao rezanci. Prilog je pirjani luk, te pirjana zelena i crvena paprika. Zaboga, ja ću poludjeti od ove kineske kuhinje. Vratite me u kineske restorane na zapadu! Znam da se Kinezi smiju kad vide kakav su tamo kulinarski džumbus napravili, ali ovo ovdje nije pretjerano dobro. Ili je to samo do ovih krajeva, stvari će se otvoriti kad se maknem iz ovih pustinjetina…
Po povratku u hostel rezerviram uspješno kartu za Mogao, sutra u 9 sati, bus ide iz centra… Samo malo, u 9 moram biti u centru grada ili u Mogau? U centru grada. A gdje točno? Objašnjenje koje mi daje cura na recepciji je nemušto. Izađem iz autobusa u centru (kod kružnog toka), prijeđem cestu i idem do iduće velike ceste i tamo su autobusi. Ali riječ je o kružnom toku, znači „prijeđem cestu“ su već 4 mogućnosti. Pitat ću još sutra ujutro detaljnije.
Gnjavaža s kineskim internetskim cenzurama dovela je do toga da sam gotovo čitav dan u zaostatku s dnevnim zapisima (srećom vremenska razlika pojede dio toga za korisnike u Hrvatskoj), ali ja večeri provodim opisujući ne protekli, već jučerašnji dan. Tako i ovu večer, nakon što su svi pozaspali, na terasi hostela pisuckam svoje. Pun je mjesec, pa čujem hostelskog psa, prljavobijelog čau-čaua, kako reži iz pravca recepcije. Iako je riječ o jednoj od pasmina najbenignijeg izgleda, svejedno nije ugodno u noći punog mjeseca čuti režanje u mraku.
Kasno odlazim na počinak, a rano ustajem…