Gdje je, dovraga, ta soba?

utorak , 23.06.2015.

Ujutro opet nisam žurio, odjava je do podneva, onda vam naplate još pola cijene jednog noćenja. Plaćam i odjavljujem se, ostavljam stvari u sobi i idem nabaviti kinesku SIM-karticu, kao bih konačno mogao nazvati u Pakistan i provjeriti kako napreduje potraga za mobitelom. Prije toga objašnjavam curi na recepciji da nakon Kašgara idem u Jarkand, tj. Shache, kako se to kaže na kineskom. Ali ne pogađam tonove, te ona umjesto Shache razumije Kuqa. Meni doista nije jasno kako prozodija može utjecati na posve pogrešnu percepciju fonologije. Razumijem da netko ne razumije ako je kriva duljina vokala (ima takvih slučajeva i u Hrvatskoj), ili ako je naglasak na neobičnom mjestu, ali da umjesto š netko čuje k, to je već bizarno. Srećom, tamo je i neki drugi tip s puno perceptivnijim sluhom, pa on shvaća kamo idem i onda on prevodi ovoj. Dok razgovaram na recepciji, prolaze Jack i James, izlaze i odlaze svojim putem. Kao pored turskog groblja. Jesam li im postao toliko dosadan u prethodna dva i pol dana? Budući da ja odlazim nakon što nabavim SIM-karticu, lako je moguće da je to naš zadnji susret…
Odlazim do poslovnice China Mobilea, koja se nalaze u kvartu koji je načičkan prodavaonicama mobitela. Ista bazarska logika kao u Turskoj, Iranu i Pakistanu. Srećom mi je cura u hotelu napisala tekst koji trebam pokazati nekomu kako bi me uputio: „Želim kupiti SIM-karticu. Možete li mi pokazati gdje?“ U poslovnici se na donjem katu prodaju mobiteli, pa me šalju na prvi kat. Tamo se uzima broj i čeka. Moj broj je 1117, a trenutno je na redu 1078. Srećom, dosta ljudi uzme broj, vidi da je puno drugih ispred njih, pa odustane. No ipak čekam preko pola sata, iako rade čak 4 šaltera (u početku je radio i peti, ali je žena otišla na pauzu). Od 5 službenica tri su Ujgurke i dvije Kineskinje. Procjenjujem s kojom bih mogao imati više sreće. Po svoj prilici s nijednom. Dopadam Ujgurki na šalteru broj 2, pokazujem joj natpis, a njoj se na licu vidi da joj je neugodno, pokušava kao riba nešto reći, ali ništa ne izlazi. Reda radi pitam Yingwen ma? („Engleski?“), naravno da odmahuje glavom. Poziva svoju kolegicu Kineskinju (to je ona koja je na pauzi), razgovaraju, zaključujem da je tema razgovora znaju li koga tko zna engleski. Čujem da se spominje ime Rahman, nazivaju na mobitel nekoga i daju mi ga. S druge je strane tip koji čak i solidno govori engleski, kojemu ukratko objašnjavam što trebam, te mi on onda kaže da SIM-kartica kakva mi treba košta 100 juana. Ponavlja to objašnjenje Kineskinji na mobitel, te me potom šalju da si odaberem broj iz niza ceduljica na zidu, a onda na šalter drugoj Ujgurki, koja organizira čitavu transakciju. Nakon što sam konačno dobio svoju SIM-karticu (utvrdit ću da ne podržava mobilni internet), pokušavam pantomimom upitati koji kôd moram ukucati da bih dobio stanje na računu. Ali problem je da se u Kini to ne radi preko kôda. Skužile su otprilike što hoću, ali njihovo objašnjenje ja ne kužim. Fascinantna je ta potreba ljudi da, ako vide da netko ne kuži neki jezik i služi se pantomimom, svejedno ne mogu začepiti i objasniti i sami kontrapantomimom, već je i dalje veliki dio objašnjenja verbalan. Uglavnom, opet zovu Rahmana, koji mi otprilike objašnjava, ali mi i dalje nije jasno. Dakle, ja bih navodno trebao poslati poruku na neki broj, s kojeg mi onda dođe poruka s odgovorom. Ali mi nitko ne zna reći kakva ta moja poruka mora biti – prazna, ili treba nešto sadržavati. Mogu i nazvati neki govorni automat, koji je naravno na kineskom. Na kraju kaže „for English version, press ? key“. Glavni je dio nerazumljiv. Ništa, pitat ću u hotelu, valjda tamošnja cura zna, rekla je da ona koristi China Mobile. Pomišljam kako svih ovih sranja ne bi bilo da imam normalni roaming na svom starom mobitelu.
U hotelu cura zapravo ne zna kako se provjerava stanje, jer ona naravno koristi kineski način. Pokazuje mi poruku koja mi je stigla na početku i kaže da je to to. Da, znam, ali ta je stigla ničim izazvana. Hoće li i u budućnosti biti tako, ne znam. Želim imati sigurnu metodu obavijesti. Ona naziva neku korisničku službu, koja je, sudeći po zvuku, smještena negdje duboko pod zemljom ili u unutrašnjosti kace, a tamo joj ne kažu ništa previše. No ubrzo nakon toga stiže poruka, po kojoj sada imam 97 juana. Što je sad to? Ona tvrdi da mi se to skida za internetski promet. Ama koji internetski promet kada ga kartica ne podržava? Ona tvrdi da podržava. Ne mogu joj dokazati suprotno jer je u hostelu wi-fi. Trebao bih ju odvesti na ulicu da joj pokažem, ali to je stvarno besmisleno. Ništa, zahvaljujem joj na trudu i odlazim prema sobi pokupiti stvari. Tamo je opet Jack, pa se sada pozdravljamo, ono ujutro je valjda bio nesvjesni incident. Odlazim po stvari, dolazi i James, pa ih pitam za nekakve kontakte i razmjenu istih. Daju mi blok papira da im napišem svoje ime, da će mi se javiti preko Fejsbuka. Pišem i onda kužim da oni meni nisu ponudili svoje kontakte. Čini mi se da se neće javiti, da je to sve kurtoazija. Na recepciji opet pitam curu da mi objasni kako da dođem do autobusnog kolodvora, ona kaže da je to daleko, izvan grada (pitam ju je li to onaj međunarodni, na kojem smo stali prilikom dolaska u Kašgar, udaljen kojih desetak km od grada, ali ona tvrdi da nije), potom uzima plan grada i piše mi linije kojima moram ići, na kojoj stanici sići…to uključuje neka tri-četiri presjedanja i obilje kineskih znakova. A taksi? Dovoljno je reći adresu, tj. križanje dviju ulica koje mi ona piše, taksist će znati. Trebalo bi koštati oko 20 juana. U međuvremenu se ova dvojica opet pojavljuju i priključuju na Facebook s glavnog kompjutora u hotelu, „kako bi mi poslali zahtjev za prijateljstvom dok se još sjećaju svih čudnih slova u mom imenu“. Ipak nisu samo kurtoazni. :)
Pozdravljam se i odlazim, preko trga ispred džamije Id Kah, do glavne ulice. Žao mi je što napuštam Kašgar, ali put zove dalje. Idućih par gradova neće biti lako, nisu baš turističke meke. Zaustavljam jedan taksi, pokazujem mu adresu, on mi pokazuje 4 prsta. To nema smisla. 4 juana je premalo, a 40 previše. Provjeravam, prvo mislim da mi na neki čudan način pokušava reći 20, ali onda pitam Quruk? (40?), on kima. Ma ne dolazi u obzir. Duplo više od cijene koja bi trebala biti. Raspitat ću se još okolo, premda vjerujem da je cura iz hostela u pravu. Doduše, s obzirom na mobitel baš i nije bila pouzdana…
Idući vozač koji mi staje podiže dva prsta. Jigirme? Kima. Eto, ipak je cura bila u pravu. Vozač me nešto pita, ja sliježem ramenima. Kao i uvijek. On me vozi kojih dva kilometra prema zapadu, maše nekom drugom kolegi, razgovara s nekim na mobitel (možda baš s tim kolegom) i potom zaustavlja auto pored ceste, ispred drugog taksija, pokazujući mi da se prebacim u njega, govoreći mi još nešto na (barem mislim) ujgurskom, što ja ne razumijem. Ali mi barem ne naplaćuje tu vožnju. Sve ću platiti kolegi. Nadam se samo da i kolega pristaje na 20 juana. Vozimo se na zapad, na zaobilaznicu, pa potom prema jugu, gdje u jednom času vozač staje i nešto me pita. Ne znam što. Nadam se da mu je prvi vozač rekao kamo idem. Bojažljivo promucam „Aptuz…“ („autobus“), na što se jedan od ostalih putnika u vozilu (zaboravio sam reći, osim mene su u taksiju bila tri druga tipa), dovine da trebam aptuz biketi, tj. autobusni kolodvor. Vraćamo se jedan blok, a potom doista stižemo na onaj isti međunarodni kolodvor. Kašgar je ranije imao dva autobusna kolodvora, za domaće i strane linije, a sada je to objedinjeno. Kolodvor je još poludovršen, nije posve izgrađen. Vožnja ispada 20 juana, sve je u redu. Lako nalazim i šalter s kartama, te dobivam kartu za Jarkand. To nije problem, busevi idu svakih pola sata. Vožnja dotamo traje kojih 3 sata.
Smještam se u bus, iako mi nije jasno koji od brojeva na mojoj karti označava točno mjesto na kojem sjedim. Hvata me neki tip koji prati svog sina na bus, neka ja sjednem kraj njega. Nije da mi se baš da, ali dobro, ionako ću većim dijelom drijemati ili pisati zapis. Mali mi se i predstavio, ali sam zaboravio ime, možda Mahmud. Mali bi se razgovarao, družio…ja ne bih, jer ne znam na kojem bi to jeziku bilo moguće, a naporno mi je tri sata improvizirati. Vadim tablet i krećem pisati, a on vadi mobitel i snima mene kako pišem. Nervira me to, ali ne želim praviti scenu.
Autobusi u Kini kreću po voznom redu i nisu opterećeni time da moraju biti posve puni, iako nije rijetkost da još neki ljudi uđu usputno u gradu. Jedna stvar koja mi se čini jako opasnom – a to sam primijetio još lani na Kubi, jer su tamošnji autobusi kineske proizvodnje – jest da svi autobusi imaju samo jedna ulazna vrata. Dakle, ako izbije požar ili nešto drugo, nastat će stampedo na ta jedna vrata. Još gore ako prednji kraj busa iz nekog razloga bude blokiran. OK, mogu se razbiti prozori, postoji i takav izlaz za nuždu, ali to nije to. Naš autobus ima sat, koji naravno pokazuje ujgursko vrijeme, iako se drži voznog reda po pekinškom.
Istočno od Kašgara, Put svile račvao se u dva pravca koji su, svaki sa svoje strane, zaobilazili negostoljubivu pustinju Taklamakan, jednu od najgorih na svijetu s obzirom na izoliranost, nedostatak vode i temperaturne ekstreme. Ja sam odlučio krenuti južnim pravcem, onda negdje na sredini presjeći kroz pustinju u pravcu sjeveroistoka, kako bih se dokopao zanimljivih gradova u tom dijelu Xinjianga. Prva postaja je dakle Jarkand ili Shache, nekoć važan povijesni trgovački grad, a zadnjih godina prisutan u vijestima samo po bombama ujgurskih separatista. Zadnji je bombaški napad bio ove zime. Zapravo, Jarkand je posljednje od svih mjesta na mom putu gdje postoji nekakva realna opasnost od terorističkog napada. Naravno, bilo je bombi i na Baliju, ali to nije baš očekivano.
Krajolik iza Kašgara podsjeća na Mađarsku. Ravna stepa s dosta obrađenog poljoprivrednog zemljišta. To su sve oaze koje se nalaze uz južni kraj Taklamakana. Na južnom se horizontu vide obrisi gorja Kunlun, sjeverne granice Tibeta. Može se i ovuda prema Tibetu, ali nije preporučljivo, s obzirom da za Tibet trebate propusnicu, a ovuda obično idu oni koji ju nemaju, jer se nadaju ući u autonomnom aranžmanu (inače kineska vlada zahtijeva od turista koji idu u Tibet da putuju agencijski, kako bi ih lakše kontrolirala, te usput na njima zaradila).
Cesta kojom se vozimo jest autoput. Dobro uređen, ali čini mi se opet da postoji neko nebulozno ograničenje i zato ta vožnja traje 3 sata. U autobusu puštaju prvo nekakvu tursku sapunicu (sinkroniziranu na ujgurski), a potom snimku neke ujgurske humoristične kazališne predstave. Krajolik se mijenja, pustinja sve više preuzima, u daljini vidimo pješčane vrtloge koji se često pojavljuju, kovitlajući se i napredujući preko pustinje. Vozimo se paralelno sa željezničkom prugom koja je ovuda produžena čini mi se 2011. iz pravca Kašgara. Dakle, ako iz središnje Kine idete vlakom u Hotan, morate kružiti oko Taklamakana. Pretpostavljam da će na kraju i prugu izgraditi skroz do istoka pustinje i tamo ju spojiti s glavnom prugom iz središnje Kine, ali sad je tako kako jest.
Na nekoliko mjesta prolazimo kroz kontrolne točke, na kojima putnici izlaze van. Ja ne, jer mi je mali pokazao da ne trebam, a mislim da se to ionako odnosi samo na lokalne, jer viđam i neke druge putnike da ne izlaze. Bolje tako, već mi je puna kapa kontrolnih točaka i glupih pitanja na njima. Konačno, nakon i više od tri sata od Kašgara, stižemo u Jarkand. Ime potječe iz nekog od iranskih jezika i znači „grad na litici“, što je čudno jer je krajolik ravan, opet smo u prostranoj oazi. Autobusni kolodvor je jedno dvorište među zgradama, a ono što primjećujem jest da si u Kini putnici sami smještaju prtljagu u bunker, koji je stalno otključan. Malo mi to izgleda nesigurno, bilo tko može usput otuđiti prtljagu, ali se tješim da je ovo ipak totalitarna država i da su takve krađe rijetke, a pronalazak kradljivaca efikasan. Uzimam dakle prtljagu, i krećem u potragu za hotelom. Postoji Shache Binguan, koji je dugo vremena bio jedini koji je primao strance, ali sada postoji još jedan, koji se zove „Novo stoljeće“, u istoj ulici, malo niže. I taj je navodno jeftiniji, 80 juana za sobu, dok Shache Binguan traži i 220. Prvo malo lutam dok ne nađem ulicu. Naime, zato što moj mobitel ne podržava nikakav internetski promet, ne može ažurirati ni moju GPS poziciju, tako da ne znam gdje sam. Uspoređujem znakove na pločama imena ulica s onim dijelom karte koji mi se ranije učitao, te shvaćam da sam jedan blok južnije od onoga gdje trebam biti. Vraćam se natrag, prolazim pored jedne policijske kućice, gdje legitimiraju neke prolaznike. Čujem da netko viče „Hej!“. Takve stvari uvijek ignoriram, a ovaj puta pogotovo, taman mi još fali da se policajac dere za mnom. Ovaj ne odustaje, ja i dalje ignoriram i hodam do pješačkog prijelaza. Na četvrto „Hej!“ se okrećem, mrko gledam prema murjaku i upitno pogledam misli li na mene. Nakon što kimne, proderem se na njega na hrvatskome „Šta je?“, s onom gestom koju obično ljudi imaju kada se nekomu bahate. Vruće mi je, umoran sam, i bez obzira što su to kineski policajci, odlučio sam na njih ići đonom. Ne mislim respektirati njihov autoritet, ali ni najmanje. Nauči se kulturi i ne deri se na mene. Ovaj koji me pozvao gleda upitno kolegu, kao da se pokušava sjetiti ujgurske riječi, i onda kaže Kimlik! („Ispravu.“) Ja vadim pasoš i mašem mu njime pred nosom. On shvaća svoju pogrešku i reterira, ispričava se. E tako, sad ćeš mi pjevati drugu pjesmu, možda idući puta promisliš prije nego se počneš derati za ljudima na cesti. MENI u svakom slučaju nisi autoritet. Još mi pada na pamet da mu pokažem na svoje oči, već je po tome mogao skužiti da sam stranac. Ali onda mi sine – čekaj, pa ja imam topar na glavi, imam bradurinu, a neki Ujguri nisu kosooki…mogao je u jednom času pomisliti da sam stvarno ujgurski bombaš samoubojica, koji eto s dva ruksaka puna eksploziva šeće gradom. Da, kužim da su Kinezi malo osjetljivi na sigurnost, nakon onih napada, ali to ne znači da ne možeš pokazati pristojnost, makar i prema potencijalnom bombašu samoubojici.
Shvaćam da sam krenuo u krivom smjeru u odnosu na „Novo stoljeće“, pa se vraćam i pratim kućne brojeve. Trebao bi biti na broju 44. No nakon broja 36 ta ulica prestaje i započinje druga. A na ranijem potezu nisam vidio ništa. E pa onda ću se očito morati vratiti do Shache Binguana, jeftinija opcija je propala. Potonji nalazim relativno lako, on se nalazi u nekom dvorištu gdje je i neka bolnica, budući da je sve puno vozila hitne pomoći. Prema vodiču, tamo bi trebali znati engleski. Naravno da ga ne znaju. A izgleda da ni ne mogu ovdje odsjesti. Žene na recepciji mi nešto pokazuju van, pa desno. Ja se pravim mutav, tražim da, ako mi nešto pokazuju, onda me izvole tamo i odvesti. Koliko vidim po cijenama izvješenim na zidu, ovdje je još i skuplje od 220 juana. Jedna od žena na recepciji naziva nekoga, ne znam ima li to veze sa mnom. Potom mi opet pokazuje nekamo desno. Ja sliježem ramenima. Napokon shvaća i traži kolegicu da me odvede do tog drugog hotela gdje navodno mogu odsjesti. Izlazimo na ulicu, a dva ulaza dalje je hotel, koji se naravno ne bi skužio izvana, jer nemaju latinični natpis. Ulazim unutra, opet engleski nula bodova, ali pantomimom kažem da trebam sobu za jednu osobu, za jednu noć. I ta doista košta 218 juana, plus još 100 pologa za ključ i sigurnost (uobičajena praksa). Potom me žena još nešto pita, što ja ne razumijem. Ona umjesto toga ponavlja to pitanje. Ja i dalje odmahujem da ne razumijem. Ako vidiš da ne razumijem, nemoj pitati. Očito ne može biti toliko važno, inače bi se potrudila naučiti tu riječ na engleskome ako radiš u hotelu koji prima strance. Ona poziva zaštitara koji sjedi na ulazu, možda on može pomoći. On me gleda sa smiješkom i ponavlja identično pitanje kao i ona. Ma bravo. Logika? Ako ne razumijem ženski glas, razumjet ću muški? I onda se ona dosjeti pantomimi, ispisuje današnji datum, pa potom sutrašnji. Shvaćam da vjerojatno želi pitati odlazim li sutra. Da, obično ako netko uzme sobu za jednu noć, onda ode iz hotela idući dan. Kažem tomorrow i vidim da joj je ta riječ poznata, ali joj valjda nije pala na pamet. I onda skužim da mi cijelo vrijeme želi reći ono što ionako već znam – da će mi polog vratiti sutra, prilikom odjave.
Ali sve ovo još spada u uobičajeni kineski folklor nemogućnosti komunikacije. Ono što je uslijedilo jest posve suludo. Konačno sam se prijavio i dobio sobu. Na kartici piše 666. Ne zamaram se što sam dobio sobu s brojem Zvijeri, valjda neće baš večeras biti smak svijeta (osim ako Mahdi iz Esfahana upravo ne ugošćuje nekog Jesúsa). Žena mi pokazuje na lift i pet prstiju. Znači, to je na petom katu. Odlazim na peti kat, tamo su sobe koje počinju s brojem 5 (logično, ne?). Vraćam se u lift, koji ima i gumb za šesti kat. Stišćem, ne događa se ništa. Vraćam se na hodnik i odlazim do stepenica, po kojima shvaćam da je šesti kat izlaz na krov. Vrzmam se po hodniku, a onda iza sebe čujem „Hej!“ Netko mi maše iz pravca lifta. Budući da je hodnik mračan, tek kada dođem do njega vidim da je riječ o onom zaštitaru. Oni na recepciji imaju kamere i vjerojatno su vidjeli moje suludo vrzmanje. Vraćamo se u lift i on me spušta na četvrti kat. Očekivano, tamo su sobe koje počinju brojem 4. Pomišljam da blesavi Kinezi nisu zamijenili 6 i 4, ali nema ni broja 444. Možda 404? Dolazim do te sobe, probam na vrata, ništa. Ili 406? Gdje je dovraga ta soba? Vraćam se nabrušeno do lifta i spuštam u prizemlje. No čim se otvore vrata lifta, tamo je već zaštitar. Ulazi u lift, hvala Bogu, odlučio je obaviti posao do kraja i odvesti me do sobe. Izlazimo na četvrtom katu i on me dovodi do vrata jedne sobe, smještene taman prije broja 412, na čijim vratima doista piše 666. Pa da, logično, kako mi to nije palo na pamet? Trebao sam izgleda imati toliko slijepo povjerenje u to da ta soba mora biti na četvrtom katu ako su mi tako rekli, i zagledati svaka od vratiju tridesetak soba koje se nalaze na katu. Eh ta konfucijanska etika…
Kasnije ću shvatiti da je soba prije toga broj 888, a da i ove koje počinju s 4 nemaju normalan numerički redoslijed. Znam da je broj 4 u kineskoj kulturi nesretan, kao kod nas broj 13, jer se izgovara slično (sě) kao i riječ za smrt (s- - razlika je samo u tonu). Ali ovo očito nema veze s time. Eto, i kakvo znanje kineskoga može čovjeka pripremiti na ovakve ludosti? Nisu našli za shodno nekako objasniti da je soba 666 ubačena na 4. kat.
Soba je relativno OK, osim što ću kasnije shvatiti da većina žarulja u sobi ne radi. Ono što mi se sviđa u kineskim hotelima (barem u ova dva u kojima sam dosada bio) jest da u kupaonici dobiješ kompletan toaletni pribor, uključivo i češalj, četkicu za zube, uz uobičajeni gel za tuširanje i šampon. Ovdje sam čak dobio i paketić kondoma. Inače, uobičajena je praksa u nekim jeftinijim kineskim hotelima da recepcija naziva muške goste koji odsjedaju sami i pita ih treba li im masaža ili djevojka. Budući da sam u ciljanoj skupini, javit ću vam ako iskusim takvo što (poziv, ne konzumaciju ponude). Iako sumnjam da bih razumio što mi nude. Soba ima i minibar, iako je on smješten na polici, ne u hladnjaku (što je i razumljivo, jer postoji onaj sistem da se struja pali tako da ključ-karticu umetnete u utor pored vrata, pa nema struje dok niste u sobi). Sastojak minibara su i dva paketića igraćih karata.
Odlazim se otuširati, shvaćam da wi-fi ne radi u sobi, nego tek u predvorju, pa se spuštam dolje s mobitelom i laptopom, kako bih se spojio. Srećom su hongkonški gatewayi ovaj puta otvoreni, pa se uspijevam povezati. No ubrzo je već 10 sati i odlučujem poći u večernju šetnju prije nego posve padne mrak.
Iako je Jarkand bio još jedan važan trgovački grad na Putu svile, u koji su često dolazili indijski trgovci s juga, preko Ladaha i Kunluna, danas se to ni po čemu ne vidi. Kineski urbanizam pretvorio je grad u moderni raster avenija, a stara jezgra očuvana je tek u tragovima istočno od mjesta gdje je moj hotel. Po gradu se primjećuje velika prisutnost policije, na nekim uglovima su parkirani policijski kombiji ili čak oklopnjaci, ali nema neke napetosti u zraku. Dok hodam prema centru privlačim pažnju neke skupine klinaca Ujgura, od kojih onda jedan trči za mnom i obraća mi se na ujgurskom. Ja mu odgovaram na hrvatskom da ga ne razumijem i da me ne gnjavi. On pokušava pokazati da bi da ga fotografiram, ja to ne namjeravam, pa i dalje odgovaram na hrvatskom. Odustaje. Da, moram biti spreman na takve gnjavaže i moram biti stamen i ignorirati ih.
U centru je opet večernja tržnica – čini mi se da će to biti praksa u većini gradova, barem u Xinjiangu, što će mi uštedjeti dosta novca za hranu. Vrzmam se među štandovima, jedan klinac mi nudi neki valjušak da ga probam, ja mu to želim platiti, on ne kuži, onda tip s drugog štanda (možda mu je to i otac) kaže da je cijena 5 juana za cijeli tanjur. Može, daj. Valjušci malo podsjećaju na krpice sa zeljem, punjeni su povrćem i mesom, a gore su posuti prženim lukom i preliveni nekim umakom od octa i paprike. Prilično ukusno. Nakon što sam riješio valjuške, lutam dalje među štandovima (opet se netko dernja za mnom, ignoriram), ali uglavnom ostatak ponude čine kebabi, iznutrice i slične stvari koje mi se ne jedu. Stajem stoga pred još jednim štandom s valjušcima i uzimam još jedan tanjur. Ovi su laganiji i povrtniji, a ima i više preljeva. Potom ću popiti jednu čašu onog njihovog ajrana, pa uzeti neku slatku lepinju u obliku prstena, pa tangzazu (ono čudo od riže u bambusovu listu), pa razrijeđeni sok od višnje…i za 15 juana sam se sasvim solidno najeo. Fantastično, već se veselim noćnim tržnicama u nastavku puta.
Vraćam se u hotel, gdje srećom ne gase internet u ponoć, pa još surfam u predvorju, gdje su i neka dvojica tipova koji nešto pričaju o Pakistanu. Ubrzo dolazi skupina od nekih 5 Pakistanaca, svi u šalvarkamizima, neki njihovi prijatelji, kolege, poslovni partneri, štoli. Doživljavam flashback. Odem iz Pakistana, a oni me prate… Skidam besplatnu aplikaciju za kineski rječnik s izgovorom, nešto slično je imao James, to će mi dobro doći u komunikaciji s Kinezima. Iza 2 sata odlazim u sobu, ali onda se prije spavanja ponovno posvećujem inspekciji nečega što sam primijetio već na kolodvoru u Kašgaru. Naime, jedna od naramenica na ruksaku mi se opasno rašila i postoji mogućnost da pod težinom ruksaka, koja je sada sve veća na preostali dio, pukne do kraja. Gledam kako sistem funkcionira. Ona je u biti podvučena pod jedan preklop i sad se iz tog preklopa izvukla. Ja imam iglu i konac, ali za gumbe, ovo bi trebao bit puno deblji konac i jača igla, najbolje strojno štepanje. Ali nemam izbora, ovo može puknuti već sutra, a ja sam u Kini, tko zna kako ću ikomu objasniti što mi treba i kako. Morao bih posve isprazniti ruksak i odnijeti ga na popravak, a to mogu tek negdje gdje sam dulje vrijeme. Uzimam konce, dva su uvedena u iglu. Plavi bi bolje odgovarao, ali je pretanak. Bijeli je deblji, iako je i on slab. Krećem šivati, hrvajući se s debelom tkaninom, kojiput čak i čekičajući iglu škaricama kako bi prošla. Svjetlost je slaba (u pitanju je štedna žarulja), sâm remen naramenice mi stvara sjenu, usto sam i poprilično umoran – ali moram to sad napraviti, ujutro ću spavati tko zna dokad, biti još umorniji i žurit će mi se u obilazak, tako da je bolje da to sad dovršim. Nakon preko sat vremena improvizacija je gotova. Hoće li izdržati do Turpana ili Dunghuanga, ili čak do Lanzhoua, što su gradovi gdje bih se trebao dulje zadržati? Iskreno se nadam, jer debljeg konca nemam. Budno ću motriti stanje. Druga naramenica je u redu.
A krevet je opet tvrd, na iranski način…

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.