Kroz Beludžistan

Bila je kratka noć, prvenstveno zato što sam se negdje oko 3 probudio s tolikom suhoćom u ustima da sam ispio još preostalih par gutljaja tople vode iz Zahedana, a potom opet usnuo do pola 7. Ujutro umivanje mogu zaboraviti, ali uspijevam na zamolbu dobiti malo vode u flašu, od čega odmah pola ispijam. Jedan od levija, i to ne onaj od jučer, mi maše da uđem u džip. Bar ne odugovlačimo previše s polaskom, iako je u postaji dosta užurbano, tu su i svi oni putnici od sinoć. Osim toga levija koji vozi, tu je i još jedan stari s upadljivom crnogorskom fizionomijom (mršavo koščato lice, orlovski nos, brkovi…jedino je rastom prilično nizak), a potom džipom odlazimo prema granici po još jednoga, koji donosi i kalašnjikov. Ipak pratnja treba biti oružana. Taj treći sjeda sa mnom na stražnje sjedalo, odloživši kalašnjikov na pod, tako da mu je cijev uperena u strop vozila. No kako se kod drmusanja na cesti kalaš lagano počeo naginjati, tako je u jednom času cijev bila okrenuta direktno u mene. Nadam se da je zakočen (prazan ne bi smio biti ako želi izvršavati svoju dužnost) i da se neće otkočiti prelaskom preko neke grbe na cesti, pa da završim kao onaj nesretnik u Paklenom šundu.
Ujutro čak i nije prevruće, a jedna stvar koja je dobra jest da puše, i to poprilično. Ipak je ovo brisani prostor na sve strane. Taftan izgleda ubi Bože, pogranična mjesta ni inače nisu divni prizori, ali ovo je stvarno mješavina čerge, bazara i štale. Ne treba dugo prije nego opazim prvi čuveni pakistanski kamion, tzv. jingle truck. Naime, Pakistan (i u manjoj mjeri druge zemlje južne Azije) je poznat po osobitom načinu ukrašavanja kamiona kojima se na karoseriji dodaju drvene ili plastične konstrukcije s raznim slikama, ogledalcima, kaligrafijom, portretima, a s odbojnika obavezno vise kojekakvi zvončići, zbog kojih su kamioni dobili nadimak. To je svojevrsni pimp my truck prije nego što su ovi s MTV-a to prodali kao ideju. Radovi na preuređenju nisu ni jeftini, mogu koštati do 5000 dolara po kamionu.
Nedaleko izlaska iz Taftana stajemo na prvoj kontrolnoj točki. Koja je u mitraljeskom gnijezdu uz cestu. Opet ista birokracija: ime, ime oca, država (za koju ovdje nitko nije čuo, za razliku od Irana – trebali bi naši treneri otići malo i u Pakistan, samo šteta što su ovdje svi ludi samo za kriketom), broj putovnice, odakle, kamo…i pičimo dalje. Nakon kojih 40 km druga kontrolna točka. Ovdje me traže da izvadim i stvari iz džipa, očito znači da ovdje čekam iduće vozilo, normalno da će me prebacivati u etapama, nemaju oni toliko vremena da nekog kretosa iz Hrvatske voze u komadu do Quette. Na drugoj kontrolnoj točki ulazim u obični auto, ali nikako da krenemo, jer se ovima ne žuri. MENI se žuri, već je prošlo sat vremena, a prošao sam 40-ak km. Barem su mi dali čaj, obični, bez mlijeka, sa šećerom, u iranskom stilu.
U tom drugom autu sam opet s trojicom, ali nitko nije naoružan. Očito je ovo sigurna dionica. Oni me prebacuju još nekih 80-ak km do mjesta Nok Kundi, gdje me čeka iduća patrola. Nastavljamo dalje u Toyotinom pickupu, prtljagu sam stavio otraga na otvoreno, premda sam nakon premišljanja mali ruksak, koji je crne boje, odlučio prebaciti sebi u krilo, ipak u njemu nosim elektroničke naprave, a za njih nije dobro da budu na suncu. Ovoga puta su sa mnom u autu četvorica, sjedim na stražnjem sjedalu između dvojice s kalašnjikovima. Gledam te sigurnosne mjere, gledam krajolik oko sebe i mislim si koji bi se luđaci krili ovdje (a ovdje se ne možeš ni kriti) da otmu nekog Hrvata za kojeg nitko ni ne zna da je ovdje. Opet zastajemo na kontrolnim točkama (danas će ih biti sedam), sve dok me nekih 65 km prije Dalbandina ne predaju novoj patroli. Ovaj se puta vozim u spremniku pickupa, jer je riječ o dvosjedu, pa smo moja pratnja i ja smješteni iza kabine, pod nekom tendom, leđima naslonjeni na nju. Prtljaga je na suncu. Svi leviji koje sam danas sreo odjeveni su u šalvarkamiz, a mnogi imaju i palestinke omotane oko glave. Doznat ću i zašto kad naš auto uleti u omanju pješčanu oluju (čija je jedina prednost bila da je malo ublažila žegu). Stižemo u Dalbandin, 1 je sat, nadam se da ćemo stići do Quette prije mraka – ali leviji mi kažu da ne mogu dalje, da stranci ne smiju nakon 2 sata popodne iz Dalbandina. Ali sada je 1! Ne daju se oni krstiti. Pokušavam na sve načine, kažem im da mi se žuri, da će mi isteći viza (neće, naravno, ali oni to ne moraju znati, bitno je da postignem cilj, a cilj je nastavak putovanja do Quette danas). Jedan je na ulaznoj kontrolnoj točki čak i bio otvoren za tu mogućnost, ali ga je drugi (koji će se ionako kasnije vratiti svojim drugim dužnostima i zapravo bi mu trebalo biti svejedno) odgovorio od toga. I još mi za utjehu kažu kako ćemo sutra rano ujutro krenuti dalje. Kao da mi nekoliko sati igra ulogu, ako je u pitanju cijeli dan.
Doduše, ima tu i jedan argument za taj dan više. Sutra je nedjelja. Meni će, ako se ne varam, za nastavak puta iz Quette trebati NOC (non-objection certificate, dozvola policije o slobodnom kretanju, koju moraju imati svi stranci koji napuštaju grad), a to ne mogu izvaditi sutra, dakle sigurno ću morati još u ponedjeljak biti u Quetti. Druga pozitivna okolnost jest da me ovaj puta smještaju u hotel, koji ima normalnu sobu i čak i internet. Dakle, možda nije sve toliko crno, tim više jer Pakistan ne cenzurira internet, pa ne moram prtljati s proxyjima.
Soba košta 600 rupija, te još ručak za mene i pratnju ukupno 400 rupija. Dakle, nije ni toliko puno, 10 dolara za sve to. Pakistan je jeftin. Prvo se idem otuširati, vidim da su mi se šampon i gel za tuširanje na onoj vrućini pretvorili iz gela u tekućinu. Potom se pokušavam spojiti na internet, uz malo problema s ruterom polazi mi za rukom. Javljam svima da sam živ, a potom se spremam na ručak. Ručak je dal, varivo od grahorica (može biti raznih vrsta, ja ovu nisam uspio identificirati, jer mi je više ličilo na zrnje riže), dosta pikantno. Jedem ga – kruhom, jer u ovoj zemlji očito ne koriste jedaći pribor. Srećom, kruh je i dalje plosnat, tako da se otrgne komadić i njime uhvati dio dala. Dobio sam i neku salatu od neke trave, ne znam što je posrijedi, kao i ono najnužnije, bocu vode.
Nakon ručka se povlačim u svoju sobu, budući da sam opet u kućnom pritvoru. Čak mi dođe da poželim da se nešto ozbiljno dogodi, kako bi to osiguranje imalo raison d'ętre. Načinjem noghl, slasticu koju sam kupio još u Urmiji i vukao ju kroz cijeli Iran, jer mi ju je tamošnji prodavač vrlo lijepo zapakirao, pa mi je bilo žao otvarati tu kutiju. Noghl se sastoji od ušećerenog voća ili orašastih plodova, čiji se postupak šećerenja odvija u nečemu nalik miješalici za beton, a rezultat izgleda kao velike kokice. I dok ja tako nešto piskaram, nestaje struje u hotelu. Nadam se da nije sabotaža, da imaju generator i da će ubrzo doći struja, jer vrućina momentalno postaje neizdrživa.
Naravno da nema generatora, treba im sat vremena da poprave struju i onda još dva sata da konačno profunkcionira internetska veza. Taman u času kad profunkcionira i kada krenem dalje raditi ono što sam namjeravao, opet nestaje struje. Pa ja ću stvarno doživjeti živčani slom. Dva dana me drže u kućnom pritvoru, u vrućini, u mraku, bez interneta, ne mogu ni čitati ništa, mogu jedino buljiti u zid ili u strop. Ili zaspati, u 7 navečer.
Na kraju sam to i napravio, dok su ovi nešto mrdali po hodniku, da bih se probudio malo kasnije, shvativši da su ovi odustali od popravljanja, da se vani posve smrknulo i da mi soba smrdi po indijskom štapiću kojega je netko zapalio u blizini. Taman kad sam se htio obući da odem nekomu zavrnuti vratom, stigla je struja i momentalno s njom i internet.
Bio bi onda red da kažem koju i o Beludžistanu. Najveća je to i najzapadnija od 4 pakistanske provincije (Pakistan se sastoji iz 4 provincije – Beludžistan, Sindh, Hajber Pahtunhva i Pandžab – i 4 federalna teritorija – Teritorij glavnog grada, Plemenska područja, Azad (Slobodni) Kašmir i Sjeverni teritorij, poznatiji i kao Gilgit-Baltistan). Površinom je velik otprilike kao Njemačka (zauzima 44% površine Pakistana), ali je i najmanje naseljen od svih provincija, ima svega 8 milijuna stanovnika, s tim da polovica njih živi u krugu od 85 km od glavnoga grada Quette. Ostatak površine uglavnom čini stjenovita pustinja i brda. Pustinjsko se područje proteže skroz do obale Arapskog mora, gdje se naziva Makran, a tamošnja je pustinja bila previše čak i za vojsku Aleksandra Velikog koja se prilikom povratka iz Indije na tom području izgubila. Granica s Afganistanom je brdovita, a upravo je ovdje, u gorju Chagai, 1998. testirana prva pakistanska atomska bomba. Beludži su kao narod jednako opori kao i njihov zavičaj. Riječ je o vrlo dobrim borcima i teško pokorivim ljudima, tako da čak ni za vrijeme britanske uprave Beludžistan nije bio posve uključen u sastav Indije, već je više bio nekakvo vazalno područje gdje su i dalje svu vlast imali lokalni vođe. Britanci su se zadovoljavali rješavanjem sudskih sporova koji se nisu mogli drugačije riješiti. Realno, Beludžistan nije bio dovoljno bogat da bi opravdao kolonizaciju, a bio je previše zeznut da bi se njime vladalo. Britancima je trebao samo iz strateških razloga, pogotovo nakon poraza u ratu u Afganistanu. Kada je dogovorena podjela Indije na dvije države, Beludžistan nije želio ući u sastav Pakistana, no na kraju su ga uključili uz indiferentan stav lokalnog stanovništva. Međutim kako je središnja vlast uglavnom zanemarivala Beludžistan, regija je bila prepuštena sama sebi kao i dotada. A onda su 1952. na istoku Beludžistana otkrivena nalazišta prirodnog plina, što je središnja vlast odmah iskoristila, istovremeno ne koristeći puno od tog novca za ulaganje u Beludžistan. I tu se počeo rađati belučki separatizam, koji je početkom 21. st. buknuo sa željom stvaranja neovisne države koja bi uključivala dijelove Pakistana i Irana, a možda i afganistansku provinciju Helmand. I iranske i pakistanske vlasti odgovorile su gušenjem otpora, uz egzekuciju vodećih figura pokreta, no istovremeno se nisu potrudile dati nikakve ustupke Beludžistanu. Štoviše, u doba vlasti Perveza Mušarrafa ukinuti su čak i Beludžistanski leviji, koji kao lokalna vojska funkcioniraju još od kolonijalnog doba. Mušarrafovim padom leviji su obnovljeni. Ovo je područje granica u pravom smislu riječi, gdje vlada zakon jačega, kuda se motaju šverceri, kriminalci, separatisti, talibani koji prelaze iz Afganistana... Iako na svom putu nisam primijetio ništa neuobičajeno ili opasno, zabilježene su otmice ljudi, napadi na šijitske hodočasnike, ubojstva stranog medicinskog osoblja (u Beludžistanu traje kampanja cijepljenja protiv dječje paralize)…i zato cijela ta sigurnosna strka. Osim Beludža, na području Beludžistana obitavaju i Paštuni (u sjevernom dijelu, uz granicu s Afganistanom), kao i narod Brahui, koje se smatra precima dravidskih naroda s juga Indije.
Večer konačno provodim uz Internet, s tim da sam se u jednom trenutku spustio do recepcije pitati šefa ima li štogod za piti a da nije voda, npr. sok ili takvo što. On mi kaže da ima pivu. „Bezalkoholnu?“ „Ne, alkoholnu.“ Zatim me pita želim li možda viski. Alkohol je inače u Pakistanu nabavljiviji nego u Iranu, ali je jako skup. A sigurno mi ne bi pasao na ovu žegu. Onda mi kaže da se ovdje pored hotela nalazi dućan i da mogu otići pogledati. Znači smijem van bez nadzora? Da, jer dućan je doslovce vrata pored. Uzimam neki gazirani napitak od nara, koji će mi samo bezveze potaknuti žgaravicu, i potom se vraćam u sobu. Večeras ću opet ranije na spavanje, ionako nemam puno toga za raditi. Sutra ću se valjda dočepati Quette…