Zelzele

Od ove milozvučne riječi u naslovu mnogim će se Irancima (i Turcima – jer su posudili tu riječ iz perzijskoga) podići kosa na glavi. Iako zvuči lijepo, zelzele je sve samo ne lijep. Zelzele je najveća i najpogubnija, te nažalost i najčešća katastrofa koja se može obrušiti na ovu lijepu zemlju. Zelzele je – potres. A kako Iran leži na razmeđi triju geotektonskih ploča – Euroazijske, Arabijske i Indijske – potresi su gotovo pa svakodnevica u Iranu. Naravno, oni niskog intenziteta. No jednom u desetak godina, negdje u Iranu pošteno i razorno grune. Posljednji takav put dogodio se prije 11 i pol godina u gradu koji ću ja danas posjetiti.
Ali prije njega, ostale su mi još neke stvari za obaviti u Kermanu. Opet sam ujutro poslao poruku Faršadu, ako ima vremena, no nije mi ništa odgovorio. Tek mi se popodne javio da mu je ujutro bilo loše i da je ostao u studentskom domu. Jedna obaveza manje. Zapravo, od atrakcija Kermana ostalo mi je vidjeti još samo jednu, a dotamo moram taksijem. Dok hodam prema centru, tražim pravi taksi. Naime, stvar s taksijima u Iranu je pomalo komplicirana. Bilo koji auto na cesti možete zaustaviti, i ta će vas osoba, ako želi, prebaciti na odredište, za odgovarajuću protuvrijednost. No pitanje je može li se to nazvati taksijem, ili pak običnim autostopom uz plaćanje protuvrijednosti. No postoje i pravi taksiji, koji su naravno žute (katkada i zelene) boje. Neki od njih imaju i uzdužnu prugu koja ide preko haube i krova. No niti ti taksiji nisu uvijek jednaki. Neki od njih voze kao savariji, tj. međugradski dijeljeni taksiji. Neki od njih voze kao linijski taksiji, tj. voze točno određenu dionicu kroz grad, a ljudi iskaču i uskaču kao da je riječ o autobusima. Naravno, neki od njih voze i osobne vožnje, kao taksiji kod nas. No stvar je u tome da se izvana ne razaznaje što je savari, što linijski taksi, a što osobni taksi. Da stvar bude još kompliciranija, ako linijski taksi u nekom trenutku bude potpuno prazan, moguće je i njega iskoristiti kao osobni taksi, ali u tom mu slučaju napomenite dar baste (zatvorenih vrata, to sam već objašnjavao). Osobnom taksistu možete pak reći na dar baste, čime on može uzimati i druge putnike uz vas.
U svojim dvojbama oko toga koji je pravi taksi, došao sam i do bazara. Budući da od šalvarkamiza očito ništa, odlučujem se bar još jednom, za zadnji put, osladiti s falude kermani. Uz to uzimam i ab-e havudž bastani, sok od mrkve sa sladoledom. Nakon što sam to riješio izlazim pred glavni ulaz bazara, gdje se skupljaju taksisti, i to oni koji sigurno voze osobne vožnje. Dolazi mi jedan koji izgleda otprilike kao Veselin Vujović – brada, crnomanjast, nasmijan… Čini se da je i pobožan, jer mu na komandnoj ploči stoji slika Alija Hamneija, a i nešto je mrmljao sebi u bradu bismillahurahmanirahim (formula „Uime Allaha, sveopćeg gospodara, milostivog“ kojom počinje 113 od 114 sura Kur'ana, s time da se u jednoj suri to još jednom ponavlja, pa je ipak ukupni broj pojavnica 114). Čak smo uspjeli razmijeniti i par najelementarnijih rečenica – pitao me jesam li vidio Mahan, Rajen i Bam. Budući da znam kako se na perzijskom kaže „jučer“, „danas“ i „sutra“, odlučio sam to malo komprimirati, pa sam tako jučer bio u Mahanu, Rajenu i Kalutu, danas idem u Bam, a već sutra sam u Pakistanu. Što ima veze, pa u geološkom smislu je to tren oka.
Veselin me dovozi do Gonbad-e Džabalije, Planine kamena, neobične osmerokutne zgrade na rubu grada. Naplaćuje mi 70 000 riala i pozdravljamo se. Ja fotografiram zgradu čija je izvorna namjena, pa čak i vrijeme izgradnje, nepoznanica, premda se vjeruje da je sagrađena u 2. st. Neki smatraju da je bila opservatorij, drugi da je bila grobnica. Danas se unutra nalazi muzej kamenih natpisa koji ja neću vidjeti, jer je zatvoren. Mogu ju samo poslikati iz svih kutova. Neobična je stvar da je sagrađena od kamena, u regiji gdje je osnovni građevinski materijal cigla i ćerpič. Doduše, naknadno dodana kupola sagrađena je od cigle.
Dobro, to smo dakle riješili, nije bilo bogznakako uspješno, a sada trebam naći taksi za vratiti se u grad. Nisam htio zadržavati Veselina, mislio sam da ću možda moći ući u zgradu…ali sad sam na rubu grada i ne znam hoće li uskoro naići neki taksi. Srećom, vidim kako ih dosta prolazi obližnjim križanjem, a nakon možda minutu-dvije jedan dolazi i u mom pravcu. Tražim ga da me vozi na trg Azadi, nedaleko mog hotela, te krećemo. I on pokušava razgovarati, ali ubrzo odustaje zbog komunikacijske barijere. Pitao me naime čime se bavim (i to tako da je rekao man – taksi, to - ?, tj. „Ja vozim taksi, a ti?“), a kako da ja znam kako se kaže “lingvist“ na farsiju? O tome da ljudima nije jasno što lingvisti točno rade, da ne govorim.
Vozimo se tako kroz grad, u autu svira neki perzijski pop s elementima dancea, kad se u jednom času počne događati nešto čudno. Kreće tema na flauti koju odmah prepoznajem, ali to što prepoznajem nema nikakvog smisla. Tema je naime instrumental iz pjesme Lane moje Željka Joksimovića. Znam da je to bio veliki hit nakon nastupa na Eurosongu, pogotovo diljem Balkana, vjerojatno se probilo i do Turske, ali baš da je došlo u Iran? Čekam da krene dalje od tog početnog instrumentala, da čujem tekst, kako bih utvrdio je li riječ o obradi, krađi, originalu…ali onda sve odjednom utihne i krene sljedeća pjesma. Je li vozač u međuvremenu prebacio na iduću pjesmu, nisam vidio, tek, ovo će ostati neriješena zagonetka. Vozač me iskrcava na trgu Azadi i tu mi vožnju naplaćuje 60 000 riala. Dulja dionica, a manje nego mi je naplatio Veselin. Pa ti procijeni…
Dolazim u hotel, spremam ostatak stvari, dolazi trenutak plaćanja sveukupne cifre. Odlučio sam platiti u eurima, imam zalihu, a bolje da ih se riješim prije nego Grčka bankrotira i povuče za sobom eurozonu u propast. 4 noćenja – 180€. Dva izleta – 65€. Pranje rublja – 5€. Ukupno 250€. Dobro je, mislio sam da će biti i više. Glavno da ne izađem iz svoje dolarske kvote predviđene za Iran, euri su mi ionako bili bonus.
Spremam ostatak stvari i krećem prema kolodvoru. Ponovno tražim taksi, ovaj puta se zaustavlja obični auto, koji vozi mladić koji pristojno zna engleski. Veli da je 60 000 riala do kolodvora, toliko je bilo i prvu večer. Malo razgovaramo, kad sam mu rekao da putujem na Novi Zeland pita me imam li neke informacije o useljenju (dosta ljudi misli da ja zapravo migriram na Novi Zeland – onda bih odabrao malo manje naporan put), jer bi on želio otići iz Irana i baš je gledao Australiju ili Novi Zeland kao potencijalne destinacije. Inače studira civil engineering (što bi zapravo trebala biti građevina, ako se ne varam). Dolazimo na kolodvor, nudi mi pomoć oko kupovine karte, što zapravo ispada dobro, jer nalazimo jedan bus koji upravo kreće, upućuju nas odmah na peron. Plaćam mu za taksi i još mu dajem 10 000 riala bakšiša za pomoć oko karte. Eto, to je primjer dobrog Iranca, koji niti je gnjavator, niti muljator.
Bus je gotovo prazan, izuzev što zadnjih nekoliko redova sjedala zauzimaju nekakve kutije i, ako se ne varam, bubnjevi za vešmašine. Vjerojatno i u bunkeru nešto prevozi, jer mi je rekao da stavim ruksak na stepenice od srednjih vrata. No ubrzo će se bus napuniti na kojekakvim usputnim stajalištima po Kermanu. Kondukter dolazi do mene i nešto se dere na farsiju, pokazujući na moju malu torbu, pa na veliku torbu na stepenicama, meni ništa nije jasno, ali zaključujem da mi želi reći da ipak maknem veliki ruksak sa stepenica i stavim ga negdje iza. To i činim, ali onda se on opet javlja i počinje graktati na mene na farsiju. Tu mi već puca film i izderem se na njega Farsi namifahnam! te mu se nastavljam obraćati na hrvatskome, govoreći mu da prestane raditi budalu iz mene. Ako vidiš da osoba ne razumije farsi, štogod si mu mislio reći ili zatražiti od njega, nemoj. Pusti. Ne može biti toliko strašno važno da se mora pod svaku cijenu napraviti. No ja sada po njegovim gestama shvaćam što je on htio reći. Dakle, pokazivanje na obje torbe nije značilo da veću torbu premjestim otraga, naprotiv – značilo je da želi da manju torbu također stavim na stepenice. To ne dolazi u obzir iz dva razloga – u manjoj torbi su mi fotoaparat, tablet i dosta drugih stvari koje su mi jako važne na ovom putu i od manje se torbe ne odvajam. Druga stvar, držeći malu torbu kraj sebe na sjedalu osiguravam da se nitko neće uvaliti pored mene. Izgleda da ovaj upravo to želi – da oslobodim sjedalo, što meni ne pada na pamet dok god postoji ijedno drugo slobodno mjesto u busu. Srećom, gužva još nije tolika, tako da barem pola puta uspijevam prosjediti sâm, ali mi onda ipak uvaljuje nekog vojnika, koji kao prvu stvar koju je počeo raditi kad je sjeo, kreće mijenjati cipele, tj. skida vojničke cokule i oblači neke lakše tenisice. Potom je zaspao i pošteno se razbaškario. Eh da, jesam li napomenuo da mrzim autobuse zbog manjka prostora za noge? Jedino rješenje je imati prazni stolac pored sebe, pa sjediti dijagonalno. Ili ići V. I. P. busom, koji na ovoj liniji ne voze.
Nekako smo se dotaljigali do Bama, kroz krajolik koji je ponovno ravnica (nakon što smo na jednom mjestu prošli između dvaju planinskih lanaca), a kako se približavamo Bamu pojavljuju se i palme. Naime, u ovim krajevima uzgajaju se mnogobrojne datulje (iako ne toliko koliko u Huzestanu, gdje se nalazi čitava džungla datuljinih palmi.
U Bamu me odmah po izlasku iz autobusa spopada nekoliko taksista, no kako je po mom planu hotel u kojem planiram odsjesti (zapravo je to više neki gostinjac) relativno blizu, odbijam ih i krećem pješice. Do hotela mi treba dobrih 45 minuta, nije baš toliko blizu. Na rečenoj adresi nalazim jednog starijeg tipa koji govori tečan engleski s bogatim vokabularom. Čini se kao da je upravo krenuo van prije nego sam ja došao. Vraćamo se unutra, u dvorište, gdje obavljamo prijavu, ali ne prije nego me ponudio sokom od ruže (i čudio se kako sam otprve pogodio o čemu je riječ), te čajem. Eto mi zorne prilike da provjerim onu teoriju da po vrućini treba piti vrući čaj.
Malo razgovaramo, a onda me on vodi pokazati mi sobu. Soba košta 500 000 riala i nije baš najnovija (iako je navodno cijela zgrada sagrađena nakon potresa), ali je krov nad glavom i krevet pod tijelom, a to putniku najviše treba. I tuš. I Internet.
Bam je grad od kojih 75 000 ljudi, bogate i duge povijesti. Nalazio se na važnom trgovačkom putu, a bio je poznat po proizvodnji tkanina i odjeće. Vjeruje se da su ga osnovali Parti, kada je utemeljena njegova slavna citadela, inače najveći kompleks na svijetu sagrađen od ćerpiča (nepečene cigle od blata sušenog na suncu s dodatkom slame). Grad je opustošen 1722., tijekom afganske invazije, te je većim dijelom napušten. Kasnije je neko vrijeme korišten kao garnizon, da bi potom došlo do polaganog širenja grada uokolo citadele. Glavne su grane industrije u gradu poljoprivreda (uzgoj datulja i agruma), te turizam.
26. prosinca 2003., u 5:26 ujutro, šire područje Bama i provincije Kerman pogodio je potres magnitude 6,6 stupnjeva po Richteru. Epicentar je bio oko 10 km jugozapadno od grada. Iako nije bio među najjačim potresima koji su pogodili Iran, s obzirom na krhkost zgrada bio je jedan od najrazornijih i ujedno najsmrtonosniji u povijesti Irana. Život je izgubilo preko 26 tisuća ljudi, a još ih je 30 000 ozlijeđeno. Jedan od najčešćih razloga smrti bilo je gušenje uslijed prekrivenosti blatom ćerpiča. S obzirom na vrijeme potresa, većina ljudi bila je kod kuće i spavala, te nije uopće bila svjesna što se događa. Materijalna šteta bila je golema, jer je većina zgrada u gradu (ne samo u citadeli) bila od ćerpiča, tj. Bam je bio sličan Jazdu.
No kako je stara jezgra razorena (70% kuća je posve uništeno), a u potresu poginulo gotovo pola stanovništva grada (dok je druga polovica bila ozlijeđena), današnji Bam ne samo da nije sličan Jazdu, današnji Bam je posve bezvezan grad, u kojem se vidi da su većina zgrada zapravo funkcionalno podignute kutije kako bi stanovnici imali gdje živjeti. Doduše, te su kutije građene prema mnogo strožim seizmičkim standardima, za razliku od praktički nepostojećih u slučaju građevina od ćerpiča. Prednost Bama je što ima jako puno zelenila i vrlo mnogo palmi, što mu daje svojevrstan mediteranski ugođaj. Takav ugođaj sparen sa svrhovitom arhitekturom koja nije baš u bajnom stanju ostavlja dojam nekog gradića u Albaniji. Zanimljivo je međutim da Bam danas ima više stanovnika nego prije potresa.
(Pomalo je bizaran kuriozitet da će točno godinu dana nakon bamskog potresa, 26. prosinca 2004., Sumatru pogoditi razoran potres koji je izazvao smrtonosni cunami u Indijskom oceanu.)
Inače, potres je ostavio razorne posljedice ne samo na građevine, već i na psihu ljudi (PTSP, depresija). To je dovelo do toga da 2006. čak 50% muškaraca i oko 15% žena postane ovisno o opijumu ili heroinu, koji ovim krajevima prolaze iz nedalekog Afganistana. Ne znam kako je danas.
Iako je već bilo prošlo 7 sati, uputio sam se pješice vidjeti citadelu, čija obnova niti 11,5 godina nakon potresa nije posve završena. Međutim, kako do nje imam nekih 3 km hoda, stigao sam već u pošteni sumrak, a kad sam shvatio da su u međuvremenu (tj. od izlaska mog vodiča) uveli i ulaznice (domaći 20 000, stranci 150 000 riala), odlučio sam da ću ju ipak posjetiti i detaljno poslikati sutra ujutro. Zato sam tek okinuo nekoliko slika izvan zidina.
Krenuo sam potom prema bazaru i onda nastavio glavnom ulicom (koja se jasno zove po Homeiniju) prema jedinom mjestu za jelo preporučenom u mom vodiču, nekoj čajani/restoranu smještenom u vrtu pored Homeinijeve avenije. Mjesto sam lako našao, zatim čekao nekih 10 minuta da mi donesu meni, potom buljio neko vrijeme dok ne pročitam sve što imaju (bio je samo na farsiju), i naposljetku čekao 20-ak minuta da se konobar sjeti doći do mene i uzeti mi narudžbu. Nakon 20-ak minuta sam ustao i otišao iz restorana. Dosada sam to napravio jednom u životu. Ne volim konobare koji vas salijeću pitanjima „Što ćete piti?“ prije nego uopće otvorite jelovnik, pogledate što ima, odaberete i onda razmislite koje bi piće uz to pasalo. Ali ne volim ni ovakve puževe koji imaju pamćenje zlatne ribice.
Stoga za večeru nisam uzeo ništa, iako sam u obližnjem dućanu kupio tetrapak mlijeka s okusom dinje. I pivu. Bit će to zanimljiva kombinacija…
A sad odoh u krpe, sutra je naporan dan