Između dviju pustinja

četvrtak , 14.05.2015.

Pogriješio sam. Na'in ipak ima samo 25 000 stanovnika, što je već realnija brojka, iako još uvijek velika s obzirom na veličinu grada.
Spavao sam dobro, no svejedno bi mi dobro došlo još malo sna, jer sam se probudio već u pola 8, kako bih stigao sve obaviti i što prije krenuti dalje. Doručak je klasičan iranski i srećom se ne naplaćuje dodatno. Potom krećem prema džamiji Džame, zapravo najvrjednijem spomeniku u ovom gradu, koja se nalazi na rubu grada, na kojih 15-ak minuta hoda od mog hotela (sve u gradu je zapravo na 15-ak ili manje minuta hoda od hotela).
Džamija Džame u Na'inu jedna je od prvih sagrađenih u Iranu nakon islamskog osvajanja. Stoga je stilom drugačija od uobičajenog perzijskog stila s kupolom i 4 ajvana, ova ima samo dvorište uokolo koga se prostire molitvena prostorija, a zidovi su ukrašeni bogatim štukaturama. Zanimljiv je i mimber (propovjedaonica), koji je zapravo sklopljen od nekoliko izrezbarenih komada drveta. Ispod džamije nalazi se podzemna molitvena prostorija koja se zbog stalne temperature koristila u osobito vrućim ljetnim ili osobito hladnim zimskim danima, a vjeruje se da je zapravo ostatak ranijeg zoroastrijskog hrama vatre. Svjetlo u podzemnu prostoriju dolazi kroz nekoliko stropnih svjetlarnika koji su otvoreni prema dvorištu. Sama prostorija je zapravo iskopana u zemlji, nema nikakvih potpornih zidova. Malo niže od nje nalazi se ghanat, podzemni vodovodni kanal, čest u pustinjskim dijelovima Irana siromašnim vodom. Na'in je odličan primjer pustinjskog naselja koje vodu dobiva iz ghanata i skladišti je u ab anbare, velike podzemne kupolaste spremnike koji su opskrbljeni badgirima, rashladnim tornjevima. Vidim da ću morati objasniti puno nepoznatih pojmova. Dakle, ghanat je podzemni kanal koji se pruža od izvora (najčešće negdje u planini), te ima konstantni blagi pad. Na trasi toga kanala kopaju se okomita okna pomoću kojih se voda izvlači na površinu. Time se sprečava gubitak vode isparavanjem i njeno onečišćenje. Tehnologija ghanata je poprilično zahtjevna i najčešće se zanat kopanja ghanata prenosio s oca na sina. Kroz povijest su veliki dijelovi Irana ovisili o vodi iz ghanata, a tehnologija, koju su Perzijanci svladali još u 1. tisućljeću pr. Kr., iz Irana se proširila na jednu stranu do Kine, a na drugu kroz sjevernu Afriku do Španjolske, a onda kolonizacijom i do Amerike.
Ab anbar je cisterna za pohranu vode, sagrađena obično dijelom pod zemljom, kako bi pritisak vode na stjenke cisterne bio manji. Ujedno su zbog podzemnog smještaja otporniji na potrese. Gradili su se od specifičnog građevnog materijala kao i jahčali, budući da ta mješavina pijeska, gline, bjelanjaka, kozje dlake, vapna i pepela ima karakteristike potpunog izolatora. Pristupalo im se iz podzemne prostorije koja je imala slavine, budući da je ab anbar morao biti zatvoren, kako ne bi došlo do onečišćenja vode. Kako bi se dodatno spriječilo onečišćenje, vodi je dodavana slana otopina koja bi stvorila tanak sloj na površini, izolirajući tako vodu ispod nje od mogućih čestica koje bi u ab anbar mogle upasti kroz badgire. Unatoč tomu, ab anbar se jednom godišnje čistio i detaljno provjetravao.
Badgir je naziv za hvatača vjetra, strukturu sličnu dimnjaku, koja funkcionira na principu termodinamike zraka. Kao što znamo, topli zrak je lakši od hladnoga (zato se baloni pune toplim zrakom), što znači da se diže uvis. Badgir na vrhu ima otvore okomite na smjer vjetra, pomoću kojih struja zraka ulazi u okomita okna i, budući da je hladnija od okoline, spušta se prema dnu. Istovremeno topliji zrak iz unutrašnjosti (bilo kuće, bilo ab anbara) diže se uvis kroz drugi otvor, a to kolanje zraka stvara konstantni propuh koji hladi kuću (ne znamo što bi na to rekle balkanske majke, koje se užasavaju propuha i smatraju da je moguće dobiti prehladu sjedeći na propuhu – ako tko još ne zna, prehlada je virusna bolest). Kako bi se zrak još dodatno rashladio i ovlažio, često su u kućama ispod badgira bili bazenčići s vodom, kao npr. one posudice na radijatorima. Badgiri, ovisno o regiji i dominantnim vjetrovima, mogu hvatati vjetar iz jednog, dvaju, četiri ili osam smjerova. Jedan takav s osam smjerova nalazi se u vrtu Dolat Abad u Jazdu, imao sam priliku stajati ispod njega, i stvarno stvara pošten propuh.
Nakon džamije Džame, obilazim još obližnju hoseiniju, te ruševine na'inske utvrde Narendž, koja potječe možda još čak iz doba Parta. Kao i sve građevine u ovim krajevima, građena je od cigle i ćerpiča, zbog čega mi izgleda jako krhko, poput nekog dvorca od pijeska koji je sagradilo neko dijete.
I time sam pogledao sve ono što sam mislio vidjeti u Na'inu. Večer ranije poslikao sam kompleks Mosalla, doduše samo izvana, možda sam mogao još svratiti i pogledati taj vrt s derviškim mauzolejom, a i u selu Mohammadije, 2 km istočno od grada, nalazi se podzemni mlin pokretan vodom iz ghanata koji bi bilo zgodno vidjeti, ali opet, ne mogu nikad sve stići pogledati – a moram ostaviti i neki razlog da se vratim u Na'in. :D
Laganom se šetnjom vraćam do hotela, pakiram stvari, odjavljujem se na recepciji, prijavljujem i sok od manga iz minibara koji sam slistio – ali račun ispada jednak onomu za samu sobu. OK, nisu mi zaračunali ni internet ni minibar. Barem nešto. Pitam ženu na recepciji gdje je terminal, ali mi ona kaže da busevi za Jazd ne idu s terminala i da će mi pozvati taksi koji će me odvesti dotamo odakle polaze. Taksi ubrzo dolazi i odvozi me do istog onog mjesta gdje sam se dan ranije iskrcao – policijske kontrolne točke. Tu moram čekati neodređeno vrijeme dok se ne pojavi neki bus. Srećom, za manje od 20 minuta pojavljuje se bus za Jazd, nije V. I. P., ali koga briga. Ne želi mi otvoriti bunker, maše mi da uđem s ruksakom unutra, srećom ima dovoljno mjesta da se nas dvojica (ruksak i ja) možemo smjestiti.
Odmah iza Na'ina počinje pustinja, i to prava dosadna pustinja, bez gotovo ikakvih oscilacija u krajoliku. Pred dvije smo se godine ovuda vozili noću i sjećam se da sam buljio kroz prozor u to beskrajno ništavilo, u kojem su se tek na horizontu, možda i 50 km daleko, mogla vidjeti svjetla nekog naselja. S obzirom da ima dovoljno prostora, trake ceste razmaknute su i po više od 100 metara, vjerojatno iz sigurnosnih razloga prilikom slabe vidljivosti. I sada je vrijeme nekakvo čudno, oblačno, kao da smo u nekoj velikoj pješčanoj oluji, posvuda uokolo je izmaglica, tako da se jedva vide i planine koje sa zapada omeđuju Dašt-e Kavir.
Vožnja traje skoro 3 sata, pa sam i zadrijemao. Nakon oko dva sata vožnje kroz pustinju prolazimo kroz Ardakan i Mejbod, dva blisko smještena grada, a onda smo u relativno naseljenom području sve do dolaska u Jazd. Iako je Jazd jedan od najfotogeničnijih gradova u kojima sam bio, pogled na njega s obilaznice je prilično sumoran. Neuređena predgrađa, pokoja tvornica…čak je i terminal usred ničega, sagrađen na pustopoljini na rubu grada. Nalazim taksi i tražim ga da me vozi u hotel Silk Road, omiljeno odredište bekpekera. Iako se Jazd nije nalazio na Putu svile (zapravo je u sklopu Puta svile ona cesta koja od Bagdada preko Esfahana i Na'ina vodi prema Mašhadu i dalje u srednju Aziju), dovoljno je evokativan da se čovjek može zamisliti kao član karavane koja transportira vrijedan tovar prema Istočnom Turkestanu.
Jazd je jako star grad i to se u njegovoj staroj jezgri i vidi. Stara je jezgra jedno od najvećih očuvanih svjetskih naselja od ćerpiča, a izgubiti se u njenom labirintu doista je nadrealan osjećaj. Jedino što vas podsjeća da niste u dobu Kira Velikog jest povremeni motocikl koji će projuriti pored vas, kao i portafoni ugrađeni u zidove od ćerpiča. Jazd je na ovom putu važan iz još jednog razloga – to je najistočniji grad do kojega sam dosada dopro u životu, što znači da se u nastavku puta više neću moći pozivati na postove s Psihoputologije, jer ulazim u nepoznato područje i morat ću malo detaljnije pisati o gradovima.
Zanimljiv kuriozitet u vezi Jazda jest da su u njemu rođena dva predsjednika, i to suprotstavljenih država: nekadašnji iranski reformistički predsjednik Mohammad Hatami i bivši izraelski predsjednik Moše Kacav (rođen kao Musa Ghasab).
U Silk Road hotelu su puni. Kao i pred dvije godine. Ali me šalju u susjedni hotel Oasis. Kao i pred dvije godine. I ovdje su puni, ali imaju jedan krevet u dormitoriju u podrumu. Za 5 dolara dobivam madrac na podu, kupaonica je gore, u dvorištu, čitav hotel je zapravo još jedna uređena tradicionalna perzijska kuća, s bazenom u središnjem dvorištu i sobama uokolo. Imaju i mladu mačkicu koja krstari dvorištem i povremeno zalazi u sobe. Tu su i dva tipa iz osoblja, od toga jedan izgleda kao neki perzijski kvazihipi, a drugi izgleda kao prototipni retro perzijski šljaker – frizura sa šiškama i brkovi. Kvazihipi također spava u podrumu, a pokazuje briljantnu razinu oštroumnosti – dok upisuje moje podatke drži u ruci moju putovnicu, i pita me „Where are you from?“ Nakon što mu kažem da upravo drži moj pasoš i da mu sve piše, okreće ga na zadnju stranicu i uporno bulji u moju prtljažnu naljepnicu s frankfurtskog aerodroma koja mi je zalijepljena na poleđini putovnice. Okrećem mu putovnicu na naslovnicu i pokazujem mu ime države na tri jezika. Nakon još nekih desetak sekundi zurenja, on kaže da nema pojma. Pokazujem mu „Republic of Croatia, République de Croatie“, i tek valjda iz mog izgovora shvaća da je to neprozirno „Croatie“ zapravo ono njegovo „Krovasi“.
Naljepnica u dvorištu kaže da se wi-fi može koristiti od 9 ujutro do 7 navečer. Valjda modem ide doma nakon toga. Stoga brže-bolje učitavam slike iz Na'ina na Fejsbuk, ali taman kad sam pri kraju s uploadom rikava internet. Žalim se ovoj dvojici, oni mi pokušavaju nešto reći da je 5 sati i da je gotovo s internetom. Pokazujem im što piše na zidu, pa mi nekako uspijevaju omogućiti da dovršim posao. Ali morat ću se ravnati po tome, očito.
Odlazim potom u šetnju okolnim uličicama, želim obići obližnji mauzolej Sajjeda Roknaddina, ali srijedom je ulaz samo za žene. Navraćam barem u obližnju džamiju Džame, lociram i poštu (koja je opet zatvorena, ali makar za sutradan ujutro), a onda odlazim u restoran hotela Silk Road nešto pojesti. Usput provjeravam njihov Internet – bez šifre je i radi savršeno. Eto, ako mi oni moji papci isključe internet, mogu k ovima. Razlika je kojih 100 metara. Za ručak uzimam neku juhu s celerom i ciklom (bar tako piše na jelovniku: „beetroot“, ali ja cikle ne vidim, možda je nešto slično blitvi), te neko varivo od patlidžana s rajčicom i češnjakom. Za piće frape od datulje. Da, to je jedno od pozitivnih kulinarskih iskustava koja vezujem uz Jazd. Tu je naravno i devino meso, morat ću nekako otići na kebab od deve u jednoj od gradskih kebabdžinica, prošli sam puta ovdje jeo gulaš od deve, i činilo mi se da su mi podvalili govedinu.
U sklopu Silk Roada nude i izlete, jedan sam imao u vidu i prije dolaska, a sada vidim i još jedan, poludnevni, koji mi također izgleda zanimljivo. Prijavljujem se, cure koje tamo rade mi kažu da se na taj poludnevni ide autom i da je cijena 1 800 000 riala po autu. Dakle, nadam se da će se još tko prijaviti, kako ne bih sâm morao iskeširati sve. Srećom, zahvaljujući uštedi na spavanju, to mi sad i nije problem. Na poludnevni bih išao u četvrtak, na cjelodnevni u petak (uvijek u petak završim na izletima – Alamut, Abijane…). Navratit ću sutra ujutro vidjeti kakva je situacija s drugim prijavama, polazak je u tri popodne.
U suton šećem do kompleksa Amir Čahmagh, koji je zapravo kombinacija hoseinije i bazara (morat ću također jednom objasniti razliku između džamije, imamzade i hoseinije), te je uvečer omiljeno okupljalište Jažđana. No kako je prilaz na prvi kat (odakle je sjajan pogled) zatvoren, odlučujem da ću se time pozabaviti sutradan ujutro. Ionako imam dosta stvari obaviti prije polaska na izlet – uključivo i promjenu novca, ako ću morati platiti sve sâm. Jer onda slijedi petak, a petkom je sve zatvoreno…
Večer provodim u hostelu, pišući ovaj post, internet sad radi, tko će prokljuviti logiku tih čudaka… Ništa, odoh se baciti na pod i zaspati.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.